Depresija nije mentalna nego fizička bolest

Većina ljudi se osjeća potišteno, umorno i onesposobljeno kada su ozlijeđeni ili bolesni. Ovo abnormalno ponašanje je uzrokovano aktivacijom imuniteta tijela. Tako mozak čuva energiju za zacjeljivanje.

Takva obrambena reakcija se može također javiti kod ljudi koji boluju od depresije. To je nagnalo doktore i znanstvenike na pretpostavku da je depresija zapravo nuspojava upalnog procesa.

Iako postoji veza između upale i depresije, jedno nužno ne vodi do drugog. Trivijalno je reći da je depresija fizička, a ne mentalna bolest.

Hipoteza o upali

Klinički psiholog i znanstvenik, na sveučilištu California, George Slavich je recentni zagovarač depresije kao fizičke bolesti. Postavlja hipotezu da su ugroženost i nevolje u društvenom životu okidač za izlučivanje citokina koji uzrokuju upale. Citokini su molekule imunološkog sustava koje imaju ulogu prijenosnika i određuju odgovor na ozljedu ili infekciju.

Taj upalni proces, Slavich elaborira, može indicirati apsolutne promjene u ponašanju, uključujući i začetak depresije.

Ideja da aktiviranje imunološkog sustava izaziva depresiju u nekih ljudi nije nova. Rana deskripcija depresije poslije gripe se pojavila u 19. stoljeću u radovima engleskog liječnika Daniela Tukea.

Tek nakon objavljivanja plodonosnog rada veterinara Benjamina Harta 1988. je fenomen ponašanja nakon akutne bolesti zainteresirao znanstvenu zajednicu. Otkrića njegovih istraživanja formuliraju gledište da ponašanje bolesnih životinja i ljudi nije rezultat neprikladnog odgovora ili slabosti, nego organizirano ponašanje sa strategijom omogućavanja pobjede virusne i bakterijske infekcije putem povišavanja tjelesne temperature. U tom trenutku bolesna individua kao da je između života i smrti te je njeno ponašanje svestran pokušaj da prebrodi bolest.

Hart opisuje svoje opservacije kao ponašanje bolesnih životinja. Tijekom akutne upale kojoj je pridružena i groznica životinje žele spavati, gube apetit, fizičku aktivnost reduciraju na minimum kao i dotjerivanje i druženje te također pokazuju znakove depresije. Ove promjene reflektiraju strategiju preživljavanja kojoj je sada prioritet očuvanje energije i oporavak.

Testiranje teorije u praksi

Potonje ponašanje, zbog bolesti inducirane citokinima, je bilo proučavano kao primjer komunikacije između imunološkog sustava i mozga.

Promjene u ponašanju tijekom bolesti su slične onima koje povezujemo s depresijom pa nije dugo trebalo da znanstvenici povuku paralelu između fenomena ponašanja bolesnih i mentalnih poremećaja.

Ova spekulacija je osnažena istraživanjem koje pokazuje da depresivna stanja mogu biti inducirana upravljanjem citokinima ili drugim imunološkim agentima (kao na primjer virusima) koju uzrokuju upalni proces.

S depresijom se povezuju upalne bolesti kao na primjer srčane bolesti i reumatiodni artritis. Ona je također nuspojava koja se događa nakon tretmana na citokinima da bi se osnažio imunološki sistem.

Prošlih par desetljeća znanstvenici su napredovali u razumijevanju utjecaja upala na signalnu vezu prema mozgu, ali i onu koja polazi od mozga te također i funkcioniranje neuroloških sistema ključnih za regulaciju raspoloženja.

Ne postoji uvijek poveznica

Iz dostupnih dokaza jasno je da svatko tko pati od depresije nužno ne pati od upale i obratno.

Trajekrtorije depresije ovise o kompleksnom uzajamnom djelovanju dodatnog rizika i otpornosti koje mogu varirati u različitim kombinacijama u bilo kojoj individui u različito vrijeme. Ovi faktori podrazumijevaju:

• Genetičke slabosti osobe koje utječu na intenzitet upale
• Druge bolesti koje osoba ima
• Pojačan oprez tijekom stresa induciran traumom u ranom djetinjstvu, trenutnim nedaćama ili fizičkim stresorima
• Strategije suočavanja sa stresom uključujući i podršku društva
• Kakav je odnos prema zdravlju – koliko je vremena provedeno spavajući, kvaliteta prehrane i fizička aktivnost

Implikacije tretmana

Neki znanstvenici su već ispitali djelovanje protuupalnih lijekova na depresiju. Neki subjekti (oni s visokim intenzitetom upale) su imali koristi od tretmana, drugi koji nisu imali velike upale nisu.

Naravno da želimo naći efektivnije lijekove za depresiju, no ne smijemo zanemariti da odgovor imunološkog sistema ima specifičnu svrhu, čak i ako je on upala. Ona nas štiti od infekcija, bolesti i povreda.

Citokini djeluju na puno načina, često suptilno, da bi ispunili svoje brojne obveze u vođenju odgovora imunološkog sistema. Podcjenjivanje njihove vitalne uloge bi moglo imati negativne konsekvence.

Um protiv tijela

Recentni entuzijazam oko prihvaćanja upale kao glavnog krivca kod mentalnih bolesti ignorira stvarnost-depresija nije samo jedan izdvojen slučaj. Neka depresivna stanja, kao melankolija, spadaju pod bolesti, reakcije na okolinu, egzistencijalnu krizu, ali i normalno ponašanje.

Takvim zasebnim stanjima doprinose različiti biološki, sociološki i psihološki faktori. Pokušaj da se nađe jedan uzrok koji će objasniti sve mora biti odbačen. Kada su u pitanju živi organizmi rješenje nikad nije tako jednostavno.

Na kraju krajeva, ne možemo pobjeći realnosti da se u regijama mozga zaslužnima za regulaciju raspoloženja promjene moraju dogoditi da bi subjekt iskusio depresiju.

Jasno je zašto su znanstvenici toliko htjeli dokazati da je depresija fizička bolest uzrokovana upalom. Reducirati depresiju na ono fizičko bi značilo dati pacijentu lijek koji prema toj teoriji mora djelovati. Razumije se da kod većine ne bi djelovao. Kako bi onda to objasnili znanstvenici i liječnici? Da li bi okrivili pacijenta jer nije izliječen ili bi mu rekli da nije niti bio bolestan. Upala je nešto što se mora na neki način vidjeli na/u tijelu. Depresija je bolest koja se može dokazati fizički jer krvna slika pokazuje razinu serotonina u mozgu, a njegove niske razine su povezane s depresijom.

Dokazano je da lijekovi koji povećavaju razinu serotonina zapravo otežavaju izlječenje pacijentima jer ometaju mehanizme mozga važne za oporavak.

Antidepresivi zapravo uopće nisu učinkoviti?

Trenutačno je nemoguće izmjeriti kako točno mozak otpušta i koristi serotonin pa stoga niti lijekovi koji zasad postoje na tržištu ne mogu biti potpuno učinkoviti. Čak i kod nekih fizičkih bolesti lijekovi pomažu samo djelomično ili uopće ne pomažu. Znamo da je jedini cilj farmaceutske industrije zarada, a ne izlječenje pacijenata. Svake godine se sintetički stvaraju novi “bolji“ lijekovi te se spušta norma za ono što se smatra zdravim.

Tako oni koji su danas zdravi sutra mogu postati bolesni. Danas oko 70% ispitivanja lijekova financira upravo farmaceutska industrija, a ispitivanja su privatna, pristrana, nisu vjerodostojna, nego proizvode rezultate kakve želi sponzor. Negativni rezultati primjene lijeka rjeđe se objavljuju nego pozitivni. To vrijedi i za lijekove protiv mentalnih bolesti.

Činjenica je da se ne zna hoće li lijek pomoći mentalno oboljelima sve dok ga ne počnu konzumirati, ali nažalost posljedice njegovog djelovanja mogu često biti više negativne nego pozitivne. Također se konstantno mijenja primjena lijekova. Lijek koji je prije liječio jednu bolest sada odjednom liječi i druge. Koliko je to zapravo istinito ostaje upitno.

Imamo primjer antidepresiva iz skupine SSRI koji su u početku bili registrirani samo za teške oblike depresije, a danas imaju 12 indikacija, među kojima je i blaži anksiozni poremećaj.

Izvor: IFLSci