Nije sve u genima - traumatiziranje DNK
Kada su znanstvenici prije 10 godina zatvorili Projekt humanog genoma, mislili su da su otkrili sve tajne naših gena. U stvarnosti su otvorili Pandorinu kutiju, kaže teoretičarka Prof. Eva Jablonka, Tel Aviv University's Cohn Institute for the History and Philosophy of Science and Ideas.
Nakon prolaska stotina znanstvenih studija, prof. Jablonka zaključuje da neki efekti poput stresa, karcinoma i drugih kroničnih bolesti od kojih obolijevamo se mogu prenijeti na naše potomstvo tranzitno dubokim i kompliciranim inherentnim staničnim mehanizmima koje tek sad počinjemo shvaćati. Prof. Jablonka će obrazložiti svoje nalaze na konferenciji epigenetike u Sjevernoj Karolini krajem mjeseca.
Nevidljiva prijetnja
Epigenetičko istraživanje predlaže da efekti stresa i zagađenje okoliša može biti preneseno na buduće generacije bez očitih promjena ili mutacije našeg DNK. Problem leži u tome da mi ne znamo do koje granice će ta djelovanja utjecati na ljudski genom u budućnosti. "Ja sam pripovjedač. Čitam puno informacija i razvijam teorije o evoluciji. Već 25 godina zainteresirana sam za prijenos informacija koji se ne oslanja na varijacije DNK. Epigenetska baština je informacija o nama koja nije eksplicitno kodirana u naše gene. Dvije osobe mogu imati identične gene, ali geni prezentiraju različite karakteristike. Oni mogu biti genetički identični, ali epigenetički različiti." objasnila je Jablonka.
U radu iz 2009. za časopis Quarterly Review of Biology, Jablonka je pisala o baštini stanične epigenetike i razmotrila moguće posljedice nasljeđivanja za studij evolucije, ističući važnost prepoznavanja i razumijevanja epigenetske baštine za praktična i teoretska pitanja za biologiju. Zaključila je da pojedinci mogu utjecati na svoje nasljedstvo. Pregledom literature, pronašla je više od sto primjera živih organizama, od bakterija do ljudskih bića, demonstrirajući kako izražavanja naših gena može biti nasljedno promijenjeno.
"Stres je strašno važan. Može utjecati na razvoj karcinoma i druge kronične bolesti i dugoročno može utjecati na ekologiju." kaže Jablonka. Pri zaključku Projekta humanog genoma, znanstvenici su se nadali da će nalazi istraživanja pomoći vezano za nekoliko bolesti. "Nisu bili pripremljeni da geni stvarno čine mnogo stvari i da obrasci genske ekspresije mogu biti nasljedni. Neke stvari možemo naučiti iz naše DNK, ali tu ne leži cijela priča."
Je li onečišćenje okoliša nepovratno?
Stres može uzrokovati gotovo nevidljive učinke na izražavanje gena, učinke koji mogu biti preneseni s majke ili oca na dijete. Neki od tih djeluju kroz mikroRNA, otkriveni prije jednog desetljeća koji funkcioniraju kao stanični 'mikromanadžeri'. Dodatno, proces zvan metilacija DNK mijenja funkciju gena. Brojni procesi 'skriveni' u kromosomima unutar stanica izgleda su pod utjecajem načina života i bolesti.
Kao rezultat prof. Jablanka savjetuje da bi bilo mudro ponovo promisliti o svim zagađivačima okoliša uvedenim u ekosustave planeta. Neki su pesticidi i fungicidi androgeni supresori koji imaju jake učinke na ekspresiju gena – i neki učinci mogu biti nasljedni (poput utjecaja pesticida na kvalitetu sperme o čemu smo pisali, op.ur.). Hoće li i kako buduće generacije izdržati s tim izmijenjenim genskim funkcijama, još su otvorena pitanja.