Audiometrijska svojstva kod pacijenata s hiperakuzijom
Hiperakuzija je zvučni poremećaj čija su svojstva „neuobičajena tolerancija na svakodnevne zvukove“, „nenormalno smanjena tolerancija na zvukove iz okoline“ ili „nenormalno pojačana aktivnost uzrokovana zvukovima unutar zvučnih puteva“.
Mnogi pacijenti opisuju da su svakodnevni zvukovi, npr. zvukovi koji bi se inače smatrali zvukovima normalne glasnoće i uhu ugodni, njima preglasni ili nepodnošljivo glasni i uzrokuju im nelagodu ili čak bol.
Drugi oblici smanjene tolerancije na zvuk su mizofonija (osobi se zvukovi izrazito ne sviđaju) ili fonofobija (osoba se boji zvukova), gdje posebni zvukovi uzrokuju odbojne reakcije bez obzira na jačinu zvuka. S druge strane, kod akuzije su problemi općenito vezani za jačinu zvuka i nisu ograničeni na posebne vrste zvukova.
Hiperakuzija može imati snažan učinak na kvalitetu života, jer često vodi do promjena u ponašanju, kao što je izbjegavanje glasnih situacija, društvenih interakcija, javnog prijevoza, od kojih svi narušavaju sposobnost pacijenta da vodi normalan život. Procjenjuje se da 86 % svih pacijenata s hiperakuzijom imaju i tinitus. Međutim, samo oko 27-40% ljudi s tinitusom ima i simptome hiperakuzije.
Nova studija
Posljednja provedena studija bila je retrospektivna analiza anonimnih podatak nasumično prikupljenih od pacijenata koji su posjećivali Centar za tinitus i hiperakuziju u Londonu između 1979. i 2012. godine. 381 pacijenata (170 žena i 211 muškaraca) s prvotnim pritužbama na hiperakuziju su uneseni u bazu podataka.
Svi pacijenti su podvrgnuti audiometriji i testiranju glasnoće koja stvara nelagodu. Dijagnoza hiperakuzije se postavljala na osnovu povijesti bolesti pacijenta i opisa simptoma. Prosječna dob ženskih pacijenata bila je 47.2 ± 15.7 godina, a muških 40.8 ± 13.7, što je u prosjeku dob od 43.9 ± 15.0 godina.
Sva mjerenja su provedena u zvučno izoliranoj kabini u kojoj se koristi klinički audiometar (Kamplex KC 30) i slušalice Telephonics TDH 39. Sve audiometrijske promjene je bilježila jedna osoba (Jacqueline Sheldrake), koja je primjenjivala isti postupak za sve pacijente. Podaci svih pacijenata spremljeni su u bazu podataka i zatim uneseni u SciPy i Metlab za dalju analizu.
Kako bi se analizirala razina glasnoće koja stvara nelagodu i slušni prag svakog uha, prosječna vrijednost svake mjere izračunata je za svako uho za frekvencije 0.5–6 kHz. Ovaj ograničeni raspon frekvencije odabran je jer je maksimalan ishod audiometra bio stalan (slušni prag od 120 dB) u ovom rasponu. Zatim su izračunati histogrami ovih prosječnih vrijednosti. Korelacije su analizirane Pearsonovim koeficijentom korelacije, koji se računa formulom
r=∑ni=1(xi−x¯)(yi−y¯)∑ni=1(xi−x¯)2−−−−−−−−−−−−√∑ni=1(yi−y¯)2−−−−−−−−−−−−√
gdje je n broj primjera, xi y su testirane količine, a x¯i y¯su odgovarajuće mjere za x¯=1n∑ni=1xi.Koeficijent korelacije se kreće od −1 do 1, gdje −1 označava savršenu anti-korelaciju, a 1 savršenu korelaciju.
Krivulje za ROC (svojstvo kojim upravlja primatelj) su napravljene kako bi vizualizirale osjetljivost i posebnost glasnoće zvukova koja stvara nelagodu kao dijagnostički način za hiperakuziju. Krivulje za ROC su čest način za vizualiziranje iznosa stvarnih i lažno pozitivnih rezultata testova za sve moguće vrijednosti praga diskriminacije. Ovdje je diskriminacija zasnovana na vrijednostima glasnoće zvukova koja izaziva nelagodu, pri čemu se vrijednosti do praga tolerancije označavaju kao hiperakuzija, a veće vrijednosti kao normalne.
Kako bi se stvorile krivulje ROC, za svaki vrijednosni prag glasnoće zvuka koji izaziva nelagodu (od 0 do 120 db HL) određeno je koliko posto pacijenata (stvarno pozitivni rezultati testa) i referenih grupa (lažno pozitivni rezultati) su imali vrijednosti glasnoće zvukova koji izazivaju nelagodu niže ili jednake vrijednosnom pragu. Stoga, s krivuljama ROC se povećava vrijednosni prag, a ravnoteža između stvarnih uzbuna (doista pozitivnih rezultata) i lažnih uzbuna (lažno pozitivnih rezultata) je vidljiva.
Rezultati
Izmjeren je slušni prag i glasnoća zvuka koja izaziva nelagodu kod 381 pacijenta s hiperakuzijom.
Osamdeset šest posto tih pacijenata je također naglasilo da boluju od tinitusa. U prosjeku su pacijenti imali normalnu razinu slušnog praga (npr. ≤20 dB) pri niskim frekvencijama i blaži gubitak sluga na višim frekvencijama (slušni prag 20-40 dB na 4-8 kHz).
Za razliku od toga, prosječna jačina zvuka koja izaziva nelagodu je bila stalna kako se išlo po frekvencijama, a vrijednosti su se kretale oko 85 dB (između 78 i 87 dB). Skoro isti uzorak glasnoće zvuka koja izaziva nelagodu, s malo manjom jačinom, se proučavao kod ljudi s normalnim slušnim pragom, npr. ≤20 dB HL od 125 do 8 kHz. Naposljetku, proučavan je prosjek razine slušnog praga i glasnoće zvuka koja izaziva nelagodu za uho svakog ispitanika od 0,5 do 6 kHz, kako bi se došlo do raspodjele glavnog slušnog praga i glavne glasnoće zvuka koja izaziva nelagodu.
Raspon vrijednosti glasnoće zvuka koja izaziva nelagodu je bila iznenađujuće velik te je stoga analizirana raspodjela glasnoće zvuka koja izaziva nelagodu na svim frekvencijama. Najniže vrijednosti su bile oko 30 dB, a samo je nekoliko pacijenata reklo da osjeća nelagodu na čak i nižim razinama. Iznenađuje da samo kod manjeg broja pacijenata glasnoća zvuka koja izaziva nelagodu nije mogla biti postignuta na audiometru.
Ipak, ovaj je „problem“ uglavnom dolazio do izražaja pri 125 Hz i 8 kHz, gdje je audiometar dolazio samo do 90 i 100 dB za svaki od njih. Raspodjela je imala značajno drugačiji oblik na svim frekvencijama, što ponovno upućuje na to da simptomi hiperakuzije možda nisu posebni za sve frekvencije.
Kako bi se istražio odnos između hiperakuzije i gubitka sluga, prosječna glasnoća zvuka koja izaziva nelagodu je uspoređena sa slušnim pragom.
Zanimljivo je da nije bilo izravne ovisnosti jednog o drugom, pored činjenice da glasnoća zvuka koja izaziva nelagodu ne može biti niža od slušnog praga, koji bi također mogao biti glavni pokretač pozitivne korelacije između njih (r = 0.36, p < 0.01).
Njihov odnos je analiziran grupiranjem pojedinačnih rezultata mjerenja slušnog praga (bez obzira na učestalost i pacijente) u slušne kategorije od 20 dB te je izračunato odgovarajuće sredstvo glasnoće zvuka koja izaziva nelagodu za svaku kategoriju gubitka sluha. Takva je analiza pokazala sličan pozitivan odnos između glasnoće zvuka koja izaziva nelagodu i slušnog praga.
Naposljetku su određene glasnoće zvuka koje izazivaju nelagodu kod četiri različite podgrupe pacijenata odabranih na osnovu različitih stupnjeva gubitka sluha. Pacijenti su odabrani tako da je svako uho imalo normalan slušni prag do 2 kHz. Na frekvencijama od 4 kHz (i većim) pokazalo se da je težina štete gubitka sluha različita. S porastom gubitka sluga izazvanog visokim frekvencijama, glasnoće zvuka koje izazivaju nelagodu su također malo porasle u području gubitka sluha, iako u znatno manjem omjeru nego kod slušnog praga.
Štoviše, posebno su vrijednosti glasnoće zvuka koja uzrokuje nelagodu na 6 kHz bile skoro jednake, za tri različita stupnja gubitka skuha, prikazujući u ovom slučaju da se gubitak sluha može otpisati kao odlučujući faktor za hiperakuziju.
Izvor: NCBI