Je li depresija zaista uzrokovana manjkom serotonina u mozgu?
Najnovija istraživanja u području serotoninske teorije depresije, dakle, čini se upućuju u različitim smjerovima. No, kako bi shvatili što ove studije zaista pokazuju i koji su mogući uzroci depresije potrebno je vratiti se na početak i zapitati se što depresija ustvari jest: koji su joj simptomi i kako se dijagnosticira. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira depresiju kao mentalni poremećaj karakteriziran dugotrajnim osjećajem tuge i manjkom interesa ili zadovoljstva u aktivnostima koje je osoba prije smatrala ugodnima. Poremećaji sna i apetita kao i umor i slaba koncentracija su također navedeni kao neki od mogućih simptoma. Prema DSM-5, najnovijem izdanju dijagnostičkog i statističkog priručnika Američkog udruženja psihijatara (APA), depresija se dijagnosticira prema sljedećim kriterijima: (1) depresivno raspoloženje većinu dana; (2) značajno smanjen interes ili zadovoljstvo u svim, ili gotovo svim, aktivnostima većinu dana; (3) značajan gubitak težine ili debljanje, ili smanjenje ili povećanje apetita; (4) usporeno razmišljanje i smanjena fizička aktivnost; (5) umor ili gubitak energije; (6) osjećaji bezvrijednosti ili prekomjerne i neprimjerene krivnje; (7) smanjena mogućnost mišljenja ili koncentracije; (8) ponavljajuće misli o smrti, ponavljajuće suicidalne ideacije bez specifičnog plana, ili pokušaj samoubojstva ili specifični plan za počinjenje samoubojstva. Za dijagnozu depresije, potrebno je da je pet ili više ovih simptoma prisutno tijekom perioda od barem dva tjedna i da je barem jedan od simptoma (1) depresivno raspoloženje ili (2) gubitak interesa ili zadovoljstva. Također, simptomi moraju uzrokovati značajnu patnju ili narušeno funkcioniranje u društvenim, radnim i drugim važnim područjima života.
Na prvi pogled je upečatljivo da su i WHO definicija depresije i DSM kriteriji formulirani u terminima osjećaja, interesa, zadovoljstva, mišljenja i aktivnosti, drugim riječima, terminima koji ne uključuju fiziološke faktore poput serotonina i sličnog. Depresija se, dakle, definira i dijagnosticira pomoću ne-fizioloških pojmova, iako se, prema prevladavajućoj serotoninskoj teoriji, njen uzrok pripisuje fiziološkim čimbenicima. Čini se očitim, međutim, da osjećaji, raspoloženja i razmišljanje opisani u gornjim kriterijima mogu imati različite, ne nužno fiziološke uzroke. Malo ljudi bi smatralo kontroverznom tvrdnju da nezaposlenost, gubitak voljene osobe, zlostavljanje, siromaštvo i drugi nepovoljni okolinski, socijalni i ekonomski čimbenici mogu dovesti do depresivnog raspoloženja, manjka interesa i ostalih gore navedenih stanja. Ovo prepoznaje i WHO kada navodi da su uzrok depresije kompleksne interakcije između socijalnih, psiholoških i bioloških faktora.
Ovaj uvid, međutim, predstavlja teškoću ideji da je primarni ili najvažniji uzrok depresije manjak serotonina ili druga vrsta kemijske neravnoteže, te sugerira drugačiji pogled na depresiju. Česta pretpostavka, poput one koju nalazimo u serotoninskoj teoriji, je da postoji neki singularni fenomen koji se naziva depresijom, čiji je uzrok u mozgu i kojega je moguće izolirati dijagnostičkim kriterijima i liječiti tretmanima fokusiranima na kemiju mozga. Činjenica da depresija ima različite moguće uzroke, kao i različite simptome, te da se teško liječi, upućuje na viđenje depresije kao složenog, heterogenog stanja, nasuprot ideje da je depresija jedinstvena bolest s jedinstvenim uzrokom ili jedinstvenom grupom uzroka. U slučaju depresije, različiti osjećaji, stanja i načini razmišljanja se grupiraju zajedno, imenuje ih se simptomima bolesti depresije, najčešće uz popratnu teoriju o njenim fizološkim uzrocima. Implikacija je onda da se depresiju treba i liječiti na primjeren, dakle kemijski, način.
Ono što komplicira sliku je to što psihički, socijalni, ekonomski, okolinski i drugi uzroci koji mogu imati ulogu u pojavi depresije utječu jedni na druge, kao i na biološke uzroke. Posljedica je čvor međusobno djelujućih uzoraka i posljedica, gdje nema jednostavnog smjera uzrokovanja niti odlučujućeg pripisivanja odgovornosti tek jednoj vrsti uzroka, što predstavlja izazov za razumijevanje depresije, ali potencijalno i još veći izazov za njen tretman: kako predvidjeti kakav će biti efekt, na primjer, uzimanja antidepresiva u ovoj kompleksnoj slici? Treba li se koncentrirati na biološke ili fiziološke, ili na psihičke, socijalne i okolinske uzroke? U praksi, znači li to da osobi s dijagnozom depresije treba pripisati lijek ili pomoći u zapošljavanju ili uputiti na kognitivno-behavioralnu terapiju? Jednostavnog odgovora nema, osim možda: sve od navedenog. To nas dovodi do možda najvažnijeg uvida vezanog uz depresiju: jednostavnog, one-size-fits-all tretmana nema, i nije vjerojatno da će ga ikada biti. Razlog tomu je što je depresija krovni pojam koji obuhvaća povezana ali različita stanja s različitim uzrocima i različitim simptomima. Depresija je složena i razlikuje se od osobe do osobe, zbog čega i njen tretman treba biti jednako individualiziran i zamišljen prema mjeri osobe kojoj želimo pomoći.
Izvor: Nature, Biological, WHO, Psycom
Učitaj još...