Nosiva tehnologija pomaže u javnim govorima
Govorenje u javnosti mnogim je ljudima najveći strah. Međutim, znanstvenici iz Skupine za interakciju čovjeka i računala (engl. Human-Computer Interaction Group) sa Sveučilišta u Rochesteru razvili su inteligentno korisničko sučelje za „pametne naočale” koje govorniku u stvarnom vremenu daju povratnu informaciju o zvučnoj modulaciji i brzini govora, a ne odvlače njegovu pažnju.
Pametne naočale
Tim sa Sveučilišta u Rochesteru opisuje sustav, koji su nazvali Rhema prema grčkoj riječi za „iskaz”, u radu koji su predstavili u utorak, 31. ožujka, na konferenciji Udruženja za računalna inteligentna korisnička sučelja u Atlanti.
Pametne naočale s ugrađenim sustavom Rhema mogu snimiti govornika, prenijeti zvuk na server koji automatski analizira jačinu i brzinu govora i zatim u stvarnom vremenu govorniku predstavlja podatke. Takva povratna informacija omogućuje govorniku da prilagodi jačinu i brzinu govora ili da nastavi kao do tada.
Profesor asistent računalnih znanosti i voditelj projekta Ehsan Hoque i sam se koristio sustavom za vrijeme predavanja tijekom prošlog semestra. „Supruga mi uvijek govori da nakon nekog vremena počnem govoriti prenježno”, rekao je. „Sustav Rhema podsjećao me da pojačavam glasnoću. Bilo je to dobro iskustvo.” Smatra da mu je to iskustvo pomoglo da osvijesti vlastitu jačinu glasa čak i kad ne nosi pametne naočale.
Povratna informacija u stvarnom vremenu
Hoque i njegovi studenti M. Iftekhar Tanveer i Emy Lin u radu navode kako pružanje povratne informacije u stvarnom vremenu tijekom govora predstavlja neke izazove. „Jedan je od izazova informirati govornike o njihovoj izvedbi a da ih se pritom ne ometa u govoru”, pišu. „Dovoljno značajno odvlačenje pažnje može rezultirati neprirodnim ponašanjem kao što su mucanje ili neobične stanke. Osim toga, HMD zaslon postavljen je blizu oka što može izazvati nehotično preusmjeravanje pozornosti”.
Tanveer, glavni istraživač, objašnjava kako su se usredotočili na rješavanje ovih izazova. Kako bi uspjeli u tome, ispitali su sustav na skupini od 30 izvornih govornika engleskog jezika koji su upotrebljavali Google naočale. Ocjenjivali su različite mogućnosti pružanja povratne informacije. Eksperimentirali su uporabom različitih boja (poput sustava svjetala na semaforu), riječi i grafova te bez ikakvih povratnih informacija (kontrola).
Pokušali su sa zaslonom koji se neprestano polako izmjenjuje i sustavom povratnih informacija koje se rijetko pojavljuju pri čemu govornik većinu vremena ne vidi ništa na naočalama te zatim na samo par sekundi vidi povratnu informaciju. Nakon ispitivanja na korisnicima, većina ih je smatrala kako je najuspješnije pružanje povratne informacije svakih 20 sekundi u obliku riječi („glasnije”, „sporije”, te ništa ako govorniku dobro ide, itd.).
Reakcija publike
Znanstvenici su također naglasili da su svi korisnici osjetili kako im je to pomoglo da poboljšaju svoju izvedbu u usporedbi s korisnicima koji su neprestano dobivali povratnu informaciju ili je nisu dobivali uopće. Komentirali su sustav i iz perspektive publike.
„Željeli smo provjeriti bi li govornik koji gleda povratnu informaciju koja se pojavljuje na naočalama ometao publiku”, rekao je Hoque. „Također smo željeli da publika ocijeni čini li im se govornik spontanim, zastaje li mnogo, upotrebljava li mnogo poštapalica i održava li dobar kontakt očima u svakom od triju uvjeta: povratna informaciju riječju, kontinuirana povratna informacija i nikakva povratna informacija.”
Međutim, statistički nije postojala značajna razlika u navedena tri uvjeta u pogledu kontakta očima, upotrebe poštapalica, ometanja ili ukočenosti, procijenili su Mechanical Turk zaposlenici. U budućem radu, znanstvenici žele ispitati svoj sustav na članovima organizacije Toastmasters International koji su specijalizirani za govorništvo i prezentiranje.
Šira upotreba pametnih naočala
Znanstvenici također smatraju da bi povratna informacija uživo na privatan ili nenametljiv način mogla biti korisna i ljudima s društvenim poteškoćama (npr. Aspergerov sindrom) pa čak i ljudima koji rade u uslužnim djelatnostima.
Izvor: University of Rochester