Svijest poslije kliničke smrti – objavljena najveća znanstvena studija
Nedavno objavljen članak u britanskom časopisu The Daily Mail donosi intervju s dr. Samom Parniaom, a naslov mu je „Znanstvenici sada vjeruju da bismo mogli ostati svjesni i poslije smrti“.
Sam Parnia je voditelj tima znanstvenika iz raznih zemalja, a koji su zajedno radili na Sveučilištu Southampton u Ujedinjenom Kraljevstvu i objavili studiju u Službenom glasilu Europskog vijeća za reanimatologiju, pod naslovom „SVIJEST – SVjesnost tIJEkom reanimacije – prospektivna STudija“ koja je uključila više od 2 000 osoba koje su doživjele srčani udar i uspješno reagirale na reanimaciju, u 15 bolnica diljem Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Austrije. Ovo je najveća takva provedena studija, gdje je korištena rigorozna metodologija, kako bi se isključili svi slučajevi koji bi se mogli zasnivati na pojedinačnim utiscima, koji su vrijedni, ali sa znanstvene strane nisu zanimljivi.
Jerry Nolan, glavni urednik časopisa Reanimacija, a koji nije sudjelovao u studiji, ali se smatra kompetentnim za ovu temu, o istraživanju je rekao: „Dr. Parniau i njegovim kolegama trebamo čestitati na završetku fascinantne studije koja će otvoriti vrata detaljnijem istraživanju o tome što se dogodi kada umremo.“
Rezultati otkrili da je 40 % onih koji su preživjeli srčani udar bilo svjesno kad su bili klinički mrtvi i prije nego što im je srce ponovno počelo kucati.
Dr. Parnia je u intervjuu izjavio: „Dokazi ukazuju na to da u prvih nekoliko minuta poslije smrti ne izgubimo svijest. Izgubimo li je poslije toga, to ne znamo, ali neposredno nakon smrti, svijest nije izgubljena. Znamo da mozak ne može raditi kada srce prestane kucati. Ali, u ovom se slučaju čini da se svijest održava i do tri minute u razdoblju kada srce više ne kuca, premda se mozak inače ugasi nakon 20-30 sekundi nakon što srce stane.
To je značajno, jer oduvijek pretpostavljamo da su iskustva vezana za smrt halucinacije ili iluzije, te da se javljaju ili prije nego što srce stane ili nakon što se srce uspješno ponovno pokrene, ali ne da je to iskustvo koje odgovara „stvarnim“ događajima kad srce više ne kuca. Osim toga, detaljna sjećanja vizualne svjesnosti u ovom su slučaju bila u skladu s potvrđenim događajima.“
Od 330 pacijenata, njih 140 je reklo da su za vrijeme reanimacije bili djelomično svjesni. Od tog broja, kako kaže Parnia, „trideset devet posto […] je opisalo shvaćanje svjesnosti, ali nisu imali nikakva stvarna sjećanja na događaje“, što upućuje na to, kako kaže dr. Parnia, da je „više ljudi možda imalo mentalnu aktivnost na početku, ali onda su izgubili sjećanje, ili zbog ozljede mozga ili sedativnih lijekova kada su se prisjećali.“
On dalje kaže: „Jedan od pet ispitanika je rekao da je imao neobičan osjećaj smirenosti, dok je skoro jedna trećina njih je rekla da im je vrijeme usporilo ili se ubrzalo. Neki se sjećaju da su vidjeli jako svjetlo, zlatnu munju ili sjaj Sunca. Drugi se prisjećaju osjećaja straha, utapanja ili osjećaja da ih nešto vuče kroz duboku vodu. 13 posto njih je reklo da su se osjećali odvojeni od vlastitog tijela i isti broj ljudi je rekao da su se osjećali kao da lebde.“
Parnia vjeruje da, „nasuprot vjerovanju, smrt nije poseban trenutak, nego je moguće da je povratan postupak koji se javlja nakon neke teške bolesti ili nesreće koja uzrokuje da srce, pluća i mozak prestanu raditi.“
Što se objektivno događa kada umremo
Voditelj studije je rekao: „U ovoj smo studiji htjeli otići dalje od emotivnih, ali slabo određenih pojmova „iskustava bliskih smrti“ kako bi se objektivno istražilo što se događa kada umremo. Nije bilo moguće u potpunosti dokazati stvarno značenje iskustava pacijenata i tvrdnji o svjesnosti, (zbog niske učestalost (dva posto) eksplicitnih sjećanja vizualne svjesnosti ili tzv. vantjelesnog iskustva), ali je bilo nemoguće te tvrdnje odbaciti, stoga je na ovom području potrebno još raditi.“
Na kraju možemo citirati mišljenje psihologa sa Sveučilišta Nottingham Trent u Ujedinjenom Kraljevstvu, Davida Wildea, koji trenutno skuplja podatke o vantjelesnim iskustvima, kako bi pokušao odrediti uzorak koji povezuje svaki slučaj, a koji kaže: „Većina studija gleda unatrag, na razdoblje od prije 10 ili 20 godina, ali istraživači su zaista potražili primjere i imali velik broj ispitanika, što ovom radu daje vrijednost.
Ovdje ima dobrih dokaza da su se ta iskustva stvarno dogodila nakon što su ljudi klinički umrli. Samo ne znamo što se događa. Još uvijek ne znamo u potpunosti što se dogodi kada umremo i nadamo se da će ova studija pomoći u rasvjetljavanju znanstvene tajne o tome.“
Studija koju je predvodio Parnia zaslužuje posebnu pažnju, zbog svoje znanstvene važnosti i razboritosti svojih zaključaka, koje potkrjepljuju znanstveno dokazane činjenice. Nadamo se da se ova studija može proširiti i iskoristiti za ljude čiji je mozak proglašen mrtvim, a koji su se zatim vratili u život.
Izvor: Bioethics