Golubovi se vraćaju kući s kartom u glavi
Golubovi su dugo bili najbolji način prijenosa poruka na veće udaljenosti, sve do pojave suvremenih komunikacijskih uređaja. Bili su nezamjenjivi u prijenosu informacija, prije svega vojnih i bili su brži od jahača. Osim toga, mogli su prenijeti poruku preko neprijateljskih položaja bez privlačenja pozornosti.
Golubovi pismonoše lete iz nepoznatog mjesta u nepoznato područje i uspijevaju pronaći put kući. Njihova sposobnost za pronalaskom puta kući je uvijek bila fascinantna ljudima. Unatoč intenzivnim istraživanjima, još nije jasno otkuda dolazi taj neobičan dar. Sve što znamo je da golubovi pismonoše i ptice selice određuju smjer leta uz pomoć Zemljinog magnetskog polja, zvijezda i položaja sunca. Kao što pokazuje istraživanje Nicole Blaser, studentice biologije na doktorskom studiju na Sveučilištu u Zürichu, objavljeno u časopisu Journal of Experimental Biology, golubovi pismonoše lete pomoću mentalne karte.
Istraživanje predlaže dva pristupa koji bi mogli objasniti kako golubovi pismonoše mogu naći svoj golubinjak kada su pušteni na nepoznatom mjestu. Prva verzija pretpostavlja da golubovi uspoređuju koordinate svog trenutnog položaja s onima u golubinjaku, a zatim sustavno smanjuju razliku sve dok ne spoje oba položaja. Ako je ova verzija točna, to bi značilo da golubovi lete poput robota. Druga verzija daje golubovima prostorno razumijevanje i "znanje" o njihovom položaju u prostoru u odnosu na njihov golubinjak. To bi pretpostavljalo neku vrstu mentalne karte u njihovom mozgu i kognitivne sposobnosti. Do sada nije bilo jasnog dokaza koji bi podržao ove dvije varijante navigacije.
Za potrebe pokusa, Blaser i njezini kolege opremili su golubove pismonoše minijaturnim GPS napravama u cilju praćenja putanja leta ptica. Ranije su znanstvenici trenirali golubove da ne dobivaju hranu u golubinjaku, kao što je inače bio slučaj. "Hranili smo golubove u drugom golubinjaku udaljenom tridesetak kilometara, odakle su se morali vratiti u svoj dom", kaže Blaser, objašnjavajući strukturu eksperimenta. Znanstvenici su potom donijeli golubove na treće mjesto na potpuno nepoznati teritorij. Ovo mjesto je pak trideset kilometara udaljeno od golubinjaka i hranilišta. Prirodne prepreke zasjenile su vizualni kontakt između mjesta puštanja i dva golubinjaka. Jednoj skupini golubova je bilo dopušteno jesti do sita prije leta kući. Druga skupina bila je gladna prije nego što je krenula na put. Blaser je objasnila: "Uz ovaj raspored, htjeli smo saznati jesu li gladni golubovi letjeli prvo u golubinjak, a odatle do hrane ili su mogli letjeti izravno prema mjestu s hranom."
"Kao što smo i očekivali, siti su golubovi odletjeli izravno do golubinjaka", objašnjava profesor Hans-Peter Lipp, neuroanatom sa Sveučilišta u Zürichu i nadzornik znanstvenice Blaser za doktorsku disertaciju. "Oni su već počeli letjeti prema hrani i samo skrenuli od tog puta na kratko vrijeme zbog topografski inducirane zaobilaznice." Gladni golubovi su se ponašali sasvim drugačije, krenuli su prema hrani od samog početka i letjeli izravno prema tom cilju. Također su letjeli oko topografskih prepreka i odmah su se vratili na redovnu rutu. Na temelju tog postupka Blaser zaključuje da golubovi mogu odrediti lokaciju i svoj smjer leta u odnosu na cilj, a mogu i birati između nekoliko ciljeva. Oni dakle imaju neku vrstu kognitivne navigacijske karte u svojim glavama i imaju kognitivne sposobnosti. "Golubovi koriste glavu kako bi letjeli", šali se mlada biologinja.
Izvor: University of Zurich