Poznato je kako ljudi s određenim poremećajima nisu u stanju razaznati sarkazam, bijele laži i zadirkivanje. McGill škola komunikacijskim poremećaja radi na tome da to promijeni.
Kada djevojka kaže dečku kako joj se sviđa njegova nova frizura, govori li istinu ili je sarkastična? Muškarcima, kako je poznato, odgovor nije uvijek jasan.
No, nisu samo muškarci koji zahtijevaju doslovnost. Ljudi koji boluju od Alzheimerove ili Parkinsonove bolesti, kao i oni koji boluju od poremećaja iz autističnog spektra (autizam, Aspergerov sindrom, Rettov sindrom, Hellerov sindrom i atipični autizam, op.a.), također doslovno tumače ono što čuju od drugih. Za ovu skupinu ljudi, svaki oblik sarkazma, zadirkivanja ili bijelih laži, drugim riječima, svaki oblik ne-doslovnog izražavanja, predstavlja problem.
McGill škola komunikacijskih poremećaja razvila je niz video zapisa, kojima se želi pomoći u dijagnozi i kliničkim testiranjima ljudi s gore navedenim poremećajima.
Društvena interakcija temelji se na pretpostavci govorenja istine
“Mi imamo tendenciju vjerovati da ljudi obično govore istinu. U tom kontekstu, sarkazam i bijele laži ne idu u korak s našim poimanjem onoga što bi se ‘trebalo’ događati. To je dio razloga zašto neki ljudi imaju toliko problema s prepoznavanjem istih,” pojasnila je Kathrin Rothermich iz McGill škole. Ona je i autorica nedavno objavljenog članka na ovu tematiku u Plos ONE.
S kolegom Marc Pellom, profesorica Rothermich je tijekom dvije godine radila na razvoju i testiranju cijelog niza video zapisa, poznatim pod nazivom Relational Inference and Social Communication (RISC). Snimljeno je ukupno 926 kratkih video zapisa, u kojima četiri sudionika igraju unaprijed definirane uloge. Rezultat su video zapisi s četiri različita obrasca ponašanja - odnos između romantičnih partnera, odnos između prijatelja, odnos između poslovnih kolega i odnos između poslodavca i radnika.
U svakom od tih video uradaka od sudionika je traženo da, kroz govor i artikulaciju, stvore situaciju u kojoj su iskreni ili govore bijele laži ili zadirkuju ili se pak služe sarkazmom. Ti su video uradci zatim prikazani skupini zdravih pojedinaca, od kojih se tražilo da prepoznaju o kojem se od četiri obrasca ponašanja radi te da navedu glasovne i vizualne podražaje koji su ih naveli na zaključak.
AKO VAM SE SVIDIO OVAJ TEKST: Podržite portal donacijom za kavu :)
Sarkazam je najteže prepoznati
Rezultati istraživanja zdravih pojedinaca pokazali su kako je relativno lako prepoznati zadirkivanje i iskrenost. Sarkazam se, s druge strane, pokazao znatno težim za prepoznati, osobito kada se radilo o muškarcima. Jedina situacija u kojoj je bilo relativno jednostavno prepoznati sarkazam bila je ona u kojoj je prikazan odnos dvaju prijatelja.
“Ono što smo primijetili jest da je glumcima bilo osobito teško prikazati situacije u kojima su morali sugovornika zadirkivati. Razlog tome može biti taj što zadirkivanje ne dolazi uvijek kao logično i nije ga uvijek jednostavno ubaciti u razgovor,” pojasnila je profesorica Rothermich. “Neki su glumci, kad su traženi da zadirkuju, koristili pretjerano naglašene ili lažne naglaske, fenomen koji su primijetili i drugi istraživači.”
Istraživači se nadaju kako će pripremljeni repozitorij video uradaka biti koristan alat u budućim istraživanjima u području društvene interakcije, međuljudske komunikacije i interpretacije namjere govornika u zdravih i osoba s gore navedenim poremećajima.
Izvor: McGill