Topljenje ledenjaka na zapadnom dijelu Antarktika je nezaustavljivo
Novo istraživanje donosi nam mnogo dokaza, uključujući i rezultate četrdesetgodišnjeg promatranja prema kojem su ledenjaci u zapadnom dijelu Antarktika već došli do točke u kojoj nema povratka, kako kaže istraživač ledenjaka i vodeći autor studije Eric Rignot. Novo istraživanje je objavljeno u časopisu Geophysical Research Letters.
Ti ledenjaci su već znatno doprinijeli podizanju razine mora jer u ocean godišnje otpuštaju skoro onoliko vode koliko i cijeli ledeni pokrov Grenlanda. Sadrže dovoljno leda za podizanje globalne razine mora za 1,2 metra i otapaju se brže nego što je većina znanstvenika očekivala. Rignot je rekao kako taj pronalazak zahtijeva novu promjenu trenutnih previđanja o podizanju razine mora. Rekao je: „To područje će u sljedećim desetljećima i stoljećima biti najveći uzročnik podizanja razine mora. Na osnovu opreznih procjena zaključili smo kako bi otapanje svog leda u more moglo potrajati nekoliko stoljeća.“
Tri su glavna dokaza koja ukazuju na moguće otapanje ledenjaka , a to su promjene njihove brzine kretanja, količina leda u svakom ledenjaku koji pluta na vodi, te nagib površine nad kojom plutaju i njena dubina ispod razine mora. U radu objavljenom u travnju ove godine, istraživačka grupa koju je predvodio Rignot je pisala o brzini plutanja ledenjaka koja se stalno povećavala proteklih 40 godina. To novo istraživanja proučava dva dokaza.
Novi dokazi
Ledenjaci plutaju s kopna prema oceanu, a prednji rubovi im plutaju na morskoj vodi. Dio ledenjaka na kojem se gubi povezanost s čvrstim dijelom zove se ravnotežna linija. U skoro svakog ledenjaka se led otapa s donje strane ledenjaka ispod ravnotežne linije, na području koje pluta na vodi.
Baš kao što nasukan brod ponovno može plutati u plitkoj vodi ako mu se težina smanji, i ledenjak može plutati preko područja na kojem je bio spojen s čvrstim dijelom kada se njegova težina smanji, a to se postiže otapanjem ili stanjivanjem kada se površina ledenjaka širi. Ledenjaci na Antarktiku koje je proučavao Rignotov tim toliko su se stanjili da sada plutaju iznad mjesta gdje su ranije čvrsto bili povezani s kopnom, a to znači da se njihove ravnotežne linije povlače u unutrašnjost.
Povlačenje ravnotežne linije
„Ravnotežna se linija skriva tisućama metara unutar ledenjaka, ili čak i dublje, tako da predstavlja nevjerojatno velik izazov čovjeku koji promatra površinu ledenog pokrova da odredi gdje točno se prijelaz nalazi“, rekao je Rignot. „Ta analiza daje najbolje rezultate kada se provodi satelitskim tehnikama.“
Istraživači iz tima profesora Rignota su koristili snimke iz 1992. i 2011. godine koje su radarom snimili sateliti European Earth Remote Sensing (ERS-1 i -2) kako bi odredili povlačenje ravnotežne linije prema unutrašnjosti. Sateliti su koristili tehniku koja se zove radarska interferometrija a ona znanstvenicima omogućava vrlo precizno mjerenje pomjeranja površina na Zemlji. Ledenjaci se kreću vodoravno dok plutaju nizvodno, ali i plutanje se mijenja u okomito s izmjenom plime i oseke. Rignot i članovi njegovog tima zabilježili su koliko se daleko u unutrašnjost te okomite kretnje šire kako bi odredili gdje se nalaze ravnotežne linije.
Veća brzina plutanja i povlačenje ravnotežne linije međusobno djeluju jedno na drugo i tako se povećavaju. Ledenjaci brže plutaju, čime se šire i stanjuju, a to smanjuje njihovu težinu i podiže ih kako bi ih se udaljilo s ležišta. Kako se ravnotežna linija povlači a sve veći dio ledenjaka odnosi voda, s donjeg dijela ledenjaka dolazi sve manje otpora, tako da se brzina plutanja povećava.
Sve slabije prirodno zaustavljanje topljenja ledenjaka
Usporavanje ili zaustavljanje tih promjena zahtijeva postojanje prepreka, tj. izbočina sa dna ležišta ledenjaka koje bi ga zadržale s donje strane. Kako bi se takve prepreke pronašle, istraživači su proizveli precizniji prikaz uzvišenja ležišta koji kombinira brzinu podataka koje su pronašli ERS-1 i -2 te podataka od debljini leda koji su dobiveni za vrijeme istraživanja koje je provela NASA a koje se zvalo Operation IceBridge, kao i drugih istraživanja gdje su ledenjaci promatrani s visine.
Rezultati su potvrdili da kod pet od šest ledenjaka nema takve prepreke za ravnotežnu liniju. Samo ledenjak Haynes ima veliku prepreku u svom ležištu, ali u manjem području se otapa i povlači jednakom brzinom kao i kod drugih ledenjaka.
Takav topografski prikaz ležišta ledenjaka je još jedan ključni trag za otkrivanje sudbine leda u njegovoj osnovi. Nagib svakog ležišta ledenjaka sve je veći u dubini kako se širi dalje u unutrašnjost. Kako se ledenjaci povlače, ne mogu se oduprijeti snazi oceana i topla voda ih sve brže otapa. Svi podaci, uključujući sve veću brzina plutanja, nedostatak prepreka i veći nagib ležišta ledenjaka, ukazuju na samo jedan zaključak, kaže Rignot.
„Propast tog zapadnog dijela Antarktika se čini nezaustavljivom“, rekao je. „Činjenica da se povlačenje odvija istodobno na cijelom velikom području ukazuje na to da je potaknuto istim uzrokom, kao što je povećanje temperature oceana ispod dijelova ledenjaka koji plutaju na vodi. U ovom se trenutku čini da je kraj ovog područja neizbježan.“
Taj dio zapadnog Antarktika je veoma važan pa će NASA, u sklopu projekta IceBridge i dalje pomno pratiti razvoj događaja na Antarktiku. Koristit će posebne zrakoplovne flote s najrazvijenijom znanstvenom opremom kako bi pratili promjene u debljini ledenjaka, ledenog pokrova i morskog leda.
Izvor: SciDaily