Testovi sluha ne pokazuju čest oblik gubitka sluha
Tradicionalni klinički testovi sluha često ne mogu dijagnosticirati pacijente s uobičajenim oblikom oštećenja unutarnjeg uha koji bi se inače mogli otkriti složenijim bihevioralnim testovima, pokazala je studija Sveučilišta u Buffalu objavljena u časopisu Frontiers in Neuroscience.
Ova vrsta "skrivenog gubitka sluha" paradoksalno se predstavlja kao normalan sluh kod kliničkih testiranja, kod kojih se audiogrami - zlatni standard za mjerenje sluha - obično provode u tihoj prostoriji.
Razlog zbog kojeg neki oblici gubitka sluha mogu ostati neprepoznati u kliničkim testovima je taj što sluh uključuje složenu vezu između uha i mozga. Pokazalo se da centrali auditorni sustav može kompenzirati značajnu štetu unutarnjeg uha tako da prilagođava, odnosno pojačava, kontrolu volumena, objašnjava vodeći autor studije Richard Salvi, profesor SUNY-ovih komunikacijskih poremećaja i znanosti te direktor UB-ovog Centra za sluh i gluhoću.
„Možete imati ogromno oštećenje unutarnjih stanica s dlačicama koje prenose informacije u mozak i dalje napraviti normalan audiogram“, objašnjava Salvi. „No, ljudi koji imaju ovakvu vrstu oštećenja imaju problema sa sluhom u određenim situacijama, poput slušanja govora u bučnoj prostoriji. Njihovi testovi izgledaju normalno, stoga ih šalju kućama.“
"Te su unutarnje stanice s dlačicama poput svjećica u 8-cilindarskom motoru. Automobil neće dobro raditi ako uklonite polovicu tih svjećica, ali ljudi i dalje mogu imati normalne pragove sluha ako su izgubili polovicu ili čak tri četvrtine unutarnjih stanica s dlačicama", kaže Salvi i dodaje da otprilike 95% zvuka koji dolazi do mozga potječe od tih stanica
Oštećenje sluha smanjuje signal koji odlazi u mozak, a ovo rezultira problemima sa sluhom. No, ovdje se to ne događa jer u mozgu postoji središnja kontrola za pojačanje sluha, poput radija pa on može 'poglasniti' kako bi bolje čuo zvukove koji mu dolaze.
Unutarnje stanice s dlačicama pretvaraju zvuk u aktivnosti neurona u auditornom dijelu uha, odnosno pužnici. Zvučno izazvana neuronska aktivnost putuje od pužnice do slušnog živca i u središnji slušni put mozga. Na pola slušnog puta informacije se prenose u strukturu poznatu kao inferiorni kolikulus, prije nego što konačno dođu do slušne kore u mozgu, gdje se odvija interpretacija stvari poput govora.
Kod ljudi s oštećenjima unutarnjih stanica s dlačicama postoji manja vjerojatnost da će se zvuk pretvoriti u neuronsku aktivnost u pužnici. Međutim, ova oslabljena aktivnost postupno se pojačava dok putuje središnjim auditornim putevima do inferiornog kolikula i dalje. Dok dođe do slušnog korteksa, zvuk postaje su 'hiperaktivan' jer je mozak prepoznao problem.
Auerbach upozorava da bi ovakvo 'pojačavanje' tona u središnjem auditornom sustavu moglo rezultirali normalnim audiogramima, dok istovremeno može uzrokovati da pacijentima tišina počne zvučati kao buka. Osim toga, ovo bi moglo pridonijeti tinitusu ili hiperakuziji.
Izvor: University at Buffalo