Je li šećer uistinu toksičan i koliko?
Budući da stanice našeg organizma ovise o šećeru kako bi održali energiju, čini se prirodnim da posjedujemo urođenu ljubav prema slatkišima. Međutim, količina i vrsta šećera koju konzumiramo izmijenila se tijekom godina.
Prije razvoja agrikulture, naši preci su ovisili o životinjama i biljkama koje su im bile dostupne. Danas ga konzumiramo putem procesirane hrane koju jedemo, te zaslađivanjem cjelovite i sirove hrane. Glavni oblici u kojima ga upotrebljavamo su kristalni šećer i visoko fruktozni kukuruzni sirup.
Molekula kristalnog šećera, odnosno saharoza, predstavlja vezu između molekule glukoze i molekule fruktoze – dva jednostavna šećera jednake kemijske formule, ali ponešto drugačije atomske strukture.
Visoko fruktozni kukuruzni sirup ima u sastavu gotovo jednak udio fruktoze i glukoze: 55% fruktoze, 42% glukoze i 3% ostalih šećera. Budući da je fruktoza dvostruko slađa od glukoze, jeftina mješavina ovo dvoje postala je privlačna alternativa za saharozu iz šećerne trske i repice.
Bez obzira na podrijetlo šećera koji konzumiramo, naše stanice su fokusirane na razgradnju fruktoze i glukoze, umjesto glomaznije saharoze. Probavni enzimi u nekoliko sekunda razgrađuju saharozu na fruktozu i glukozu. Što se ljudskog tijela tiče, saharoza i visoko fruktozni kukuruzni sirup predstavljaju ekvivalent, no isto ne vrijedi za njihove sastavne molekule.
Jetra pretvara fruktorzu u glukozu
Glukoza putuje kroz krvotok do svih naših tkiva gdje je svaka stanica pretvara u energiju. Nasuprot tome, fruktoza se u energiju konvertira jetrenim stanicama, što teret razgradnje sveukupne fruktoze gotovo u cijelosti stavlja na jedan organ. Jetra ovu razgradnju postiže pretvarajući fruktozu u glukozu i laktat. Unošenje prevelikih količina fruktoze u organizam opterećuje jetra, koja troše previše energije na razlaganje fruktoze na manje molekule i manju količinu energije ulažu o obavljanje ostalih funkcija. Posljedica ovakve potrošnje energije je stvaranje urinske kiseline koja je povezana s visokim krvnim tlakom i bubrežnim kamencima, kako su istaknuli istraživači.
Ljudsko tijelo strogo regulira količinu glukoze u krvi. Glukoza stimulira gušteraču na izlučivanje hormona inzulina koji omogućava uklanjanje višak glukoze iz krvi i podupire proizvodnju hormona leptina koji stvara osjećaj sitosti. Fruktoza pak ne potiče stvaranje inzulina, te izgleda da povećava razinu hormona grelina, koji stvara osjećaj gladi.
Kako bi pravilno shvatili proces razgradnje fruktoze, također trebamo u obzir uzeti u kojem obliku konzumiramo šećer. Konzumacijom velikih količina zaslađenih sokova i sladoleda opterećuje naše organe i jetra velikim količinama slobodne fruktoze. Nasuprot tome, fruktoza iz jabuke ne stiže odjednom do jetara. Vlakna u voću (poput celuloze) značajno usporavaju probavljanje. Enzimi naše probave moraju prvo razgraditi stanice jabuke kako bi došli do šećera pohranjenog u njima.
Stanice raka se hrane - šećerom?
Zanimljivo je da se i stanice raka hrane šećerom, odnosno glukozom, i to u većim količinama od normalnih tkiva kako bi održale svoj rast.
Zahvaljujući ovoj činjenici, znanstvenici s UCL-a otkrili su novu tehniku detektiranja raka u organizmu. Ovom tehnikom nazvanom glucoCEST, skener magnetne rezonance podešen je na registriranje glukoze svijetlom bojom što omogućava lakše uočavanje obojenih stanica raka. Ovaj način mogao bi predstavljati sigurniju i jednostavniju alternativu standardnim radioaktivnim tehnikama, te učiniti čitav proces otkrivanja raka bržim i pristupačnijim.
S druge strane gledano, zbog razvijenog apetita prema šećeru, stanice raka suzbijaju djelovanje imunoloških stanica (T stanica), koje prestaju proizvoditi gama interferon, prirodni protein limfocita zadužen za borbu protiv tumora i infekcija. Istraživači s Washingtonskog Sveučilišta u St. Louisu se nadaju da će proučavanjem ovog fenomena moći pronaći način za razvoj novih tretmana u borbi protiv raka.
„Jedite manje šećera.“
Zato što je previše slatka hrana s malo nutritivnih vrijednosti jedan od glavnih razloga zbog kojih u organizam unosimo više kalorija nego što nam je dnevno potrebno. Činjenica je da mnogi od naših omiljenih deserta, zakusaka, žitarica i zaslađenih pića opterećuju organizam s mnogo više šećera nego što ga može efikasno razraditi.
Pa ipak, samo izbjegavanje šećera neće riješiti sve probleme. Zdrava ishrana uključuje mnogo više od odbijanja zaslađene hrane. Treba također obratiti pozornost i na hranu s previše masti i soli. Vježbanjem, izbacivanjem industrijski prerađene hrane iz jelovnika i izbjegavanjem prejedanja jedino možemo živjeti zdravije.
Izvor: SciAmerican, Washington University School of Medicine, University College London