Anthony Bourdain počinio samoubojstvo u 61. godini života i što s tim

Originalni naslov ovoga članka je bio Chris Cornell počinio samoubojstvo u 52. godini života i što s tim. U međuvremenu nas je naspustio Avicii, Kate Spade.. a sada i Anthony Bourdain. Nažalost, imena se mijenjaju, a tema ostaje bitna.

Vijest da je u 52. godini preminuo pjevač grupe Soundgarden i Audioslave, Chris Cornell, brzo se raširila društvenim mrežama i rastužila mnoge pripadnike generacije koja se njihala na genijalnu grunge baladu Black Hole Sun dok je sazrijevala u neke, evo danas, odrasle ljude. Nedugo zatim se pojavio podatak kako je najvjerojatnije smrt nastupila uslijed vješanja. Cornell je napravio samoubojstvo i, kako se to popularno kaže, iza sebe ostavio ženu i malodobnu djecu. I tu sad kreću mišljenja.

Postoje oni koji ga osuđuju jer je počinio samoubojstvo, koji to ne razumiju i ne podržavaju. Posebice jer ima još malu djecu. Postoje i oni, naravno, koji žale za gubitkom vrsnog glazbenika, vlasnika glasa od četiri oktave, i gubitkom njegovog glazbenog stvaralaštva, bez obzira na razlog. A kažu, o mrtvima sve najbolje. A objesio se naime i Anthony Bourdain.

Anthony Bourdain je također pronađen u hotelskoj sobi, iza sebe je ostavio život svjetski poznatog gastro-putopisaca, vrhunskog chefa, a koji na prvu nikako ne bi izgledao kao poligon za suicidalne misle. Barem iz vana. Zato su važni ljudi "unutra". A neka posljednji doprinos ovih slavnih ljudi bude upravo osvještavanje važnosti prevencije suicida, razgovora o samoubojstvu i pružanju pomoći i razvijanju osjetljivosti na ovaj problem.

Samoubojstvo nije izbor
Nije mi namjera zagovarati jedno ili drugo, ali htjela bih istaknuti dvije stvari oko samoubojstva. Prva je ta da, možete biti sigurni, nitko se ne odlučuje na takav drastični posljednji čin jer, eto, baš ga briga za sve oko sebe i naravno, sebe. I druga stvar, okolina je ta koja bi morala postati više osjetljiva na pojedince, a pogotovo one koji imaju problema, bilo sa psihičkim bolestima, ovisnostima ili jednostavno artikuliraju ih prema nama, neovisno o razlogu.

Dakle, čin samoubojstva. Često se brka s nemarom za druge pa se mogu čuti komentari poput „Zašto nije mislio na ženu“, „Zar ne voli svoju djecu“ i slično. Ako ste i sami skloni takvom rezoniranju, vjerojatno jako volite život. I vjerojatno se vi nikada ne bi odlučili na takvo što. I vjerojatno smatrate da ma kakav problem bio, ma koliko teška situacija, uvijek ima rješenje. Možda to rješenje vidite u super skupom psihijatru kojeg si je recimo Bourdain ili Cornell mogao priuštiti, ili u izlasku na sunce, fizičkom boravku pa ako treba i radu u prirodi? Možda u brizi za najmilije koji ovise o nama? Ili svemu kombiniranom? 

I sad zamislite – što bi se vama trebalo dogoditi da iz te perspektive pozitivnog gledanja dođete u stanje kada vas pomisao na samoubojstvo čini ravnodušnim? Ili čak vam se čini privlačna? Zamislite kakav je to osjećaj beznađa koji može osobu nagnati na ovakav potez. Oko razumijevanja pomaže i serija 13 razloga zašto koja se bavi promatranjem ovoga problema u teen dobi i ostavlja mučan osjećaj u želucu nakon gledanja, a savjetuje se da maloljetnici gledaju seriju pod nadzorom odraslih. Serija pomaže dočarati što se događa u mislima suicidalnih osoba. 

Samoubojstvo kao jedini izlaz

Upravo jednu takvu kompleksnu situaciju nam naš mozak servira. Od jednom ništa zaista nema smisla (iako ima), nikom nije stalo (iako bi se i našao netko), nitko ne razumije (iako stručnjak možda i bi) i nitko nije tu za nas (iako to možda ne vidimo). 

Ono što nas muči u tom trenu, nebitno što to zaista je, postaje jako, jače i najjače. I tama prevlada i čovjek zaista izgubi obzor pred očima. Smrt kao izlaz iz težine svakodnevnog postojanja se više ne čini tako strašna, nepoznata, hladna i konačna. Čini se olakšavajuća. Jer da, ljudima u tim situacijama je zaista jako, jako teško. Jako. Puno jače nego si to osoba sa zdravim mislima može uopće i predočiti. I onda se netko otrgne trenutku i trenutak se više ne ponovi, nekom se ponovi pa se opet otrgne, a nekome se stanje ponavlja i perzistira i nažalost, dogodi se najtužnije. I zato je važna ona druga stvar koju sam spomenula, a to je – okolina.

Pazite na znakove
Ljudi koji se bave suicidalnim mislima nerijetko šalju znakove. To često nisu neki zakukuljeni, neprepoznatljivi znakovi, nego baš suprotno, otvoreni pozivi za pomoć. I uvijek se pitam gdje je bila i što je radila okolina tog pojedinca. Zašto nitko nije imao dovoljno pažnje da uoči da problem postoji i da jedan dobar dan ili jedan dobar tjedan ne znače da je osoba izvan opasnosti? Iako postoji ona izreka koja kaže da pas koji laje, ne grize, ako imate nekoga u blizini tko je iznimno potišten, opterećen nekim problemom, fizički rastrojen, plačljiv. Ako želi razgovarati, ako je neurotičan, ako zahtjeva nešto. Shvatite tu osobu ozbiljno.

Možda ste u gužvi sa svojim obvezama, ali svaki put poziv u pomoć ili u posjetu, shvatite ozbiljno, pitajte se – kako bih se osjećao/la da čujem da se sutra nešto dogodilo toj osobi? Posegnite za tom osobom, potrudite se. Nemojte na prvo „ma sve je ok“ odahnuti i nestati. Upravo netom prije suicidalnih misli osobe se i smire i postanu ravnodušne jer više pod teretom boli ne osjećaju ništa. Doslovno su se ispraznili kao baterije i ulaze u onaj realizacijski termin. 

Prepoznajte to, pričajte, pitajte, zovite, vucite u šetnju. Budite tu. Nažalost kad se najgore dogodi svi se pitaju pa kako, pa nismo slutili, pa bio je skroz dobro zadnjih dana itd.

I mi laici smo bitni
Naravno, mi smo svi samo laici koji ne možemo pružiti profesionalnu pomoć, ali možemo dovesti do pomoći ili pružiti rame za plakanje kao prvu pomoć u nekom problematičnom trenutku. Dok ne prođe kriza. I ne bih htjela ostaviti dojam prozivanja ikoga ili osuđivanja, jednostavno – molbe. Nitko nije najveseliji kada mora tješiti osobu koja plače, a koju uopće i ne razumije zašto ju to o čemu priča toliko muči i nitko ne voli vuči onog „depresivnog“ prijatelja sa sobom na kavu, ali budite te osobe. Nikada ne znate kada će vaših sat, dva vremena i truda zapravo spriječiti nekoga da ode na put bez povratka. Barem bez povratka u znanom obliku.

Jer da, život je zaista nešto wow i treba ga štititi, njegovati poticati. Treba ga i doživjeti i iskusiti. A to možemo istinski i potpuno samo kroz interakciju s drugima. Kada smo u interakciji s nekim ne možemo zanijekati da smo tu. Ne možemo osjetiti ništavilo na nivou da ljude odvuče put samoubojstva. 

A ako osjećate da je sve to too much za vas ili da nemate efekta, i to je okay, ali obavijestite nekoga drugoga bliskog toj osobi o svojim sumnjama. Jednom sam nazvala sestru tadašnjeg dragog prijatelja i rekla joj da ovaj pretjerano pije, a onda sjeda u auto i vozi i ne vidi to kao problem. Bila je iznimno zahvalna. I Cornellova djeca bi bila zahvalna da je netko spriječio njihovog tatu na ovaj čin. Međutim, ponekad je nažalost prekasno za neke, ali za mnoge još uvijek nije.

Trebate li pomoć, razmišljate li o samoubojstvu, odmah se obratite vašem liječniku.