Ima li svatko od nas svoj unutarnji monolog u glavi?
"Mali glas u našoj glavi" može nam biti najgori kritičar, ali i najveća podrška. Poznato je da nam pomaže, daje savjete, uvježbava teške razgovore i čak nas podsjeća što trebamo staviti na popis namirnica za kupnju. No, ima li svatko unutarnji monolog? Dugo se pretpostavljalo da je unutarnji glas jednostavno dio čovjeka i njegova uma. No, pokazalo se da to nije slučaj.
"Pod unutarnjim monologom podrazumijevamo da možemo imati privatni govor koji je upućen nama samima i koji se izvodi bez ikakve artikulacije ili zvuka", rekla je Hélène Loevenbruck, viša istraživačica neurolingvistike i voditeljica jezičnog tima u Laboratoriju za psihologiju i neurokogniciju u Nacionalnom francuskom istraživačkom institutu. Istinskim unutarnjim govorom gotovo da "čujemo" svoj unutarnji glas i svjesni smo njegova tona i intonacije, rekla je za Live Science. Na primjer, glas može "zvučati" ljutito ili zabrinuto.
Istraživanje je pokazalo da djeca od 5 do 7 godina mogu koristiti unutarnji glas, a neka istraživanja sugeriraju da djeca mogu koristiti neki oblik unutarnje fonetike već u dobi od 18 do 21 mjeseca.
Istraživanje koje je provela Lœvenbruck promatra unutarnje monologe u tri dimenzije, prema studiji iz 2019. koju su ona i kolege objavili u časopisu Frontiers in Psychology. Prva je dijaloška - ljudi mogu imati tako složen unutarnji govor, pa se raspravlja o tome je li točno sav unutarnji govor nazvati monologom. Dakle, prva dimenzija mjeri razmišljamo li u monologu ili dijalogu. Monolog se dogodi kad u sebi pomislimo nešto poput: "Moram kupiti kruh."
Druga dimenzija je kondenzacija, mjera koja mjeri koliko je naš unutarnji govor opširan. Ponekad razmišljamo riječima ili fragmentima, ali drugi put, kada se pripremamo za razgovor ili prezentaciju, vjerojatno razmišljamo u cijelim rečenicama i odlomcima. Treća dimenzija je intencionalnost. Ponekad se namjerno bavimo unutarnjim govorom i, iz razloga koje ne znamo, ponekad nam unutarnji govor može jednostavno doći posve slučajno.
No, dugogodišnja nesuglasica u proučavanju unutarnjeg govora bila je činjenica da su ljudi na studijama izražavali svoje misli riječima, rekla je Loevenbruck, čak i ako nisu baš razmišljali riječima. Ova dugogodišnja pretpostavka da se svi ljudi oslanjaju na unutarnji glas prvi je put postavljena krajem 1990-ih, velikim dijelom istraživanjem koje je vodio Russell Hurlburt, psiholog sa Sveučilišta Nevada u Las Vegasu. Hurlburt je proučavao unutarnji govor sudionika tražeći od njih da nose uređaj za zvučni signal. Svaki put kad bi uređaj zapištao, morali su zapisati ono što misle ili doživljavaju u svom umu neposredno prije zvuka. Na kraju dana, sastali su se s istraživačem kako bi razmotrili njihove odgovore.
Možda je sudionik zapisao: "Moram kupiti kruh". Tada bi istraživač pitao jesu li to zapravo mislili - jesu li zaista mislili da moraju kupiti kruh ili su bili gladni. Svakim sastankom s istraživačem sudionici su postajali bolji u artikuliranju svojih istinskih misli, rekla je Loevenbruck. Na kraju je ova metodologija otkrila da su neki ljudi imali unutarnji govor svaki put kad je uređaj zapištao, no drugi su imali manje unutarnjeg govora nego inače, a neki uopće nisu imali unutrašnji govor. Doživjeli su slike, senzacije i osjećaje, ali ne i glas ili riječi.
Nedostatak unutarnjeg monologa povezan je sa stanjem koje se naziva afantazija - ponekad zvano fenomenom "slijepog uma". Ljudi koji doživljavaju afantaziju ne doživljavaju vizualizacije u svom umu - oni ne mogu mentalno zamisliti svoju spavaću sobu ili majčino lice. Mnogo puta, oni koji ne doživljavaju vizualizacije nemaju ni jasan unutarnji govor, a to je primijetila Loevenbruck.
Afantazija i nedostatak unutarnjeg glasa nisu nužno loši. Ali bolje razumijevanje unutarnjeg govora i širokog spektra misaonih procesa koje ljudi doživljavaju mogli bi biti posebno važni "za metode učenja i obrazovanje općenito", rekla je Loevenbruck.
Izvor: Livescience