Evo kako trogodišnja djeca donose odluke

Razvojne faze kod djece u ranoj dobi odvijaju se brzo, s obzirom na relativno sporije promjene koje mladi ljudi doživljavaju kada su stariji; mnogi će roditelji ispričati - često sa zapanjenim, šokiranim izrazima lica - da su razlike između dvogodišnjaka i trogodišnjaka ogromne i izazovne. Kognitivni psiholozi sa Sveučilišta Harvard nedavno su proveli studiju u kojoj su istraživali razvijaju li mala djeca sposobnost razmatranja alternativnih mogućnosti prilikom planiranja, i ako da, u kojoj dobi.

Ako je nagrada skrivena unutar jednog zatvorenog spremnika, a druga nagrada je skrivena u jednom od dva spremnika spojenog para spremnika, tada odabir jednog spremnika povećava očekivanu nagradu. Ali u otprilike pola slučajeva, trogodišnjaci će izabrati jedan od dva spremnika spojenog para spremnika, od kojih bilo koji može biti prazan - "možda" je operativna riječ. Kao što su znanstvenici utvrdili kroz tri studije detaljno opisane u radu objavljenom u Proceedings of the National Academy of Sciences, trogodišnja djeca ne koriste koncepte mogućnosti kao što je "moglo bi" i stoga si ne mogu predočiti da jedan od dva spremnika može i ne mora sadržavati nagradu.

Mudra odluka u ovom scenariju okluzije nagrada je odabrati jedan spremnik, a ne jedan u paru. Ipak, kako pišu istraživači, "mala djeca donose iznenađujuće nerazborite odluke pred višestrukim mogućnostima." Stariji dvogodišnjaci mudro biraju u 50% slučajeva —"kao čimpanze", primjećuju autori. Trogodišnjaci mudro biraju u 60% slučajeva.

Utvrdivši da se ovo ponašanje može značajno replicirati, znanstvenici su se zapitali što pokreće ovaj proces računanja. Djeca znaju gdje se nalazi nagrada u pojedinačnom spremniku. Ali oni mentalno simuliraju drugu nagradu koja ide u jedan od dva spremnika i, nesposobni razviti koncepte mogućnosti, tu simulaciju smatraju činjenicom, a ne jednom od dvije mogućnosti.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih nastaje ova računska pogreška: znanstvenici primjećuju da bi djeca mogla imati bočnu pristranost udesno ili ulijevo; mogli su se fokusirati samo na jednu nagradu tijekom faze postavljanja; ili možda biraju potpuno nasumično. Nastojali su testirati ove hipoteze kroz tri studije.

Studija 1: Odaberite jedno od tri

Prvo istraživanje jednostavno je nastojalo ponoviti ranija otkrića da trogodišnjaci mudro biraju u 60% slučajeva. Grupa od 20 trogodišnjaka sudjelovala je u četiri testna ispitivanja, birajući jednu kutiju u koju će primiti sadržaj. Rezultati su bili približni rezultatima prethodne studije.

Primjenom Bayesovog generaliziranog linearnog mješovitog modela na rezultate, znanstvenici su utvrdili da djeca nisu birala nasumično. Dvije studije koje su uslijedile osmišljene su za prosuđivanje između tri hipoteze: da djeca koriste koncepte mogućnosti; da koriste minimalne prikaze mogućnosti; te da implementiraju te strategije niske razine u zadatku s tri spremnika.

Studija 2: Bacite

U drugom istraživanju djecu su učili da bace jednu kutiju i prime sadržaj preostale dvije kutije. Od one djece koja koriste koncepte mogućnosti ili minimalnog prikaza mogućnosti treba očekivati da će u većini slučajeva odbaciti jednu od kutija koje su bile u paru.

Kad bi djeca birala nasumično, znanstvenici primjećuju da bi rezultati trebali biti slični onima iz prvog zadatka. Ali u studiji, djeca su redovito bacila jednog od para, isključujući hipotezu da su koristili strategiju niske razine; stoga su djeca ili koristila minimalne prikaze mogućnosti ili su, nakon što su bila ponukana da razmisle o tome koji je spremnik prazan, koristila koncepte mogućnosti poput "moglo bi". Studija 3 osmišljena je za prosuđivanje između tih hipoteza.

Studija 3: Bacite i odaberite jedno od dva

Treća studija, koja je uključivala 24 trogodišnjaka, sastojala se od osam pokušaja u kojima su djeca bacila jednu kutiju, a zatim odlučila zadržati jednu od dvije preostale kutije. Djeca su slučajno bacala jednu od kutija u paru češće nego što se očekivalo, ponavljajući rezultate studije 2.

Nakon što bacite jednu od kutija iz para, mudra je odluka odabrati kutiju koja nije iz para, budući da preostala kutija iz para može, ali ne mora sadržavati nagradu. Djeca koja koriste minimalne prikaze mogućnosti, tj. vjerujući da je njihova mentalna simulacija činjenica, vjerovala bi da obje preostale kutije sadrže novčić, i stoga bi u pola slučajeva trebala mudro birati.

U studiji 3, djeca su u 50% slučajeva radije izabrala samostalnu kutiju nego onu preostalu iz para; dakle, čvrstoća dokaza sugerira da su djeca koristila minimalne prikaze mogućnosti, a ne robusne koncepte mogućnosti ("moglo bi" ili "ne bi moglo").

Znanstvenici sugeriraju da djeca mogu imati koncepte mogućnosti, ali da problemi s izvedbom u zadacima mogu spriječiti djecu da ih koriste. Buduće studije mogle bi razviti nove zadatke s višestrukim zahtjevima izvedbi, kako bi se istražile i te mogućnosti.

Izvor: Medicalxpress