Što nas na Zemlji štiti od štetnog radijacijskoga pojasa?
Umjesto toga, grupa je pronašla da prirodna barijera duguje svoje postojanje ravnoteži između sporog kretanja elektrona prema Zemlji i plazmasferičnom šumu. Ovaj zaključak se zasniva na mjerenjima kuta gibanja elektrona koja su obavile Van Allen Sonde – kuta pod kojim je kretanje elektrona paralelno ili okomito u odnosu na Zemljino magnetno polje. Istraživači su otkrili da plazmasferični šum polako mijenja putanje elektrona, što utječe da oni počnu padati paralelno s magnetnim poljem u Zemljinu gornju atmosferu, gdje se sudaraju s neutralnim atomima i nestaju.
Gledano „novim očima"
Foster kaže da je ovo prvi put da su istraživači s tolikom razinom detalja opisali Zemljin radijacijski pojas i sile koje ga održavaju. I ranije su NASA i vojska SAD-a lansirali satelite s detektorima čestica kako bi izmjerili efekte radijacijskog pojasa: NASA-u je zanimalo kako napraviti bolju zaštitu protiv štetne radijacije, dok je vojska, kaže Foster, imala drugačiju motivaciju.
„1960.-ih vojska je stvorila umjetne radijacijske pojaseve oko Zemlje tako što je detonirala nuklearne bojeve glave u Svemiru", kaže Foster. „Promatrali su promjene u radijacijskom pojasu, koje su bile ogromne. Zaključili su kako bi, u slučaju nuklearnog rata, to mogao biti jedan od načina kako neutralizirati bilo čije špijunske satelite."
Podaci prikupljeni na te načine nisu ni približno detaljni kao što su to oni prikupljeni Van Allen sondama, najviše zbog toga što prijašnji sateliti nisu bili napravljeni da izdrže negostoljubive uvjete kakvi tamo vladaju. S druge strane, izdržljive Van Allen sonde su prikupile najviše detalja o ponašanju i ograničenjima Zemljinog radijacijskog pojasa.
„To je kao da na tu pojavu gledate novim očima, s novom aparaturom, koja nam omogućuje da kažemo, 'Da, tu je riječ o čvrstoj i jasnoj barijeri'", kaže Foster.
Izvor: Astronomy Now
Učitaj još...