Rekonstrukcija genetske povijesti u Hrvatskoj u neolitiku i brončanom dobu
Današnja Hrvatska bila je važno raskrižje za migrirajuće narode duž podunavskog koridora i jadranske obale, povezujući istok i zapad. Iako je ovo područje važno za razumijevanje populacijskih i kulturnih prijelaza u Europi, ograničena dostupnost ljudskih ostataka znači da je dubinsko znanje o genetskom podrijetlu i društvenoj složenosti prapovijesnih populacija vrlo manjkavo.
U tu je svrhu međunarodni tim istraživača krenuo u istraživanje. Proučavali su dva arheološka nalazišta u istočnoj Hrvatskoj - jedno s pretežno srednjim neolitičkim ukopima, drugo nekropolu iz srednjeg brončanog doba s kremacijama i inhumacijama - i sekvencirali su cijele genome 28 pojedinaca s ta dva mjesta. Cilj istraživača bio je razumjeti genetsko podrijetlo, kao i društvenu organizaciju u svakoj zajednici, a posebice, proučiti lokalne obrasce boravka, srodničke odnose i naučiti više o različitim opaženim obredima ukopa.
Datirano oko 4.700-4.300 godina prije Krista, srednjoneolitsko naselje u Belom Manastiru Popova zemlja pripada sopotskoj kulturi. Ovdje je pokopano mnogo djece, osobito djevojčica, i to posebno uz zidove jama. Jedno je pitanje bilo jesu li pojedinci pokopani u istim zgradama biološki povezani.
Istraživači su utvrdili da se pojedinci s različitim pogrebnim obredima nisu razlikovali po svom genetskom podrijetlu, što je bilo slično ljudima iz ranog neolitika. Također su otkrili visok stupanj raznolikosti haplotipova i da, unatoč veličini mjesta, nema vrlo bliskih pojedinaca. To sugerira da je ova zajednica bila dio velike, uglavnom egzogamne populacije u kojoj se ljudi vjenčavaju izvan svoje rodbinske skupine. Zanimljivo je, međutim, da su istraživači također identificirali nekoliko slučajeva endogamne prakse parenja, uključujući dvije osobe koje bi bile djeca prvih rođaka ili ekvivalenta, što se rijetko nalazi u drevnom DNK zapisu.
Drugo mjesto koje su istraživači proučavali bila je nekropola Jagodnjak-Krčevine iz srednjeg brončanog doba koja pripada Transdanubijskoj kulturi keramike i datira oko 1800-1600 godina prije Krista. Ovo mjesto sadrži grobove koji su suvremeni s nekim pojedincima s dalmatinske obale, a istraživači su htjeli saznati jesu li pojedinci iz ovih različitih ekoregija nosili slično podrijetlo.
Istraživači su otkrili da su ljudi iz Jagodnjaka zapravo imali vrlo različito podrijetlo zbog prisutnosti znatno više zapadnoeuropskih lovaca i sakupljača. Ovaj profil podrijetla prisutan je u malom broju drugih proučavanih genoma sa sjevernije strane panonske nizine. Ovi novi genetski rezultati podupiru arheološke dokaze koji ukazuju na zajedničku povijest stanovništva ovih skupina, kao i na prisutnost trgovačkih i razmjenskih mreža.
Istraživači su također otkrili da su svi muški pojedinci na mjestu imali identične haplotipove Y kromosoma. Identificirali su dva muška rođaka prvog stupnja, drugog stupnja i udaljenije srodne muškarce, dok jedna žena u njihovom uzorku nije bila u srodstvu. To ukazuje na patrilokalnu društvenu organizaciju u kojoj žene napuštaju vlastiti dom kako bi se pridružile domu svog muža. Za razliku od srednjoneolitičkog nalazišta u Popovoj zemlji, biološko srodstvo bilo je faktor pri odabiru tko će biti pokopan na ovom mjestu. Osim toga, autori su pronašli dokaze o grobovima bogate djece koji sugeriraju da su svoj status ili bogatstvo vjerojatno naslijedili od svojih obitelji.
Ova studija pomaže popuniti prazninu u arheogenetskom zapisu za ovu regiju, karakterizirajući raznoliko genetsko podrijetlo i društvene organizacije koje su bile prisutne u neolitiku i brončanom dobu u istočnoj Hrvatskoj. Nadalje, ova studija rasvjetljuje temu neolitskih intramuralnih ukopa - ukopa unutar naselja - o kojima se već neko vrijeme raspravlja među arheolozima i antropolozima. Autori pokazuju da na mjestu Popova zemlja ovaj pogrebni obred nije bio povezan s biološkim srodstvom, već je vjerojatnije predstavljao odabir dobi i spola vezan uz sustave vjerovanja neolitske zajednice.
Do sada se nekoliko arheogenetskih studija fokusiralo na obrasce genetske raznolikosti i društvene organizacije unutar zajednice. Iako su velike studije neprocjenjive za karakteriziranje obrazaca genetske raznolikosti na široj vremenskoj i prostornoj ljestvici, potrebno je više regionalnih studija i studija na jednom mjestu, poput ove, kako bi se stekao uvid u zajednicu i društvenu organizaciju koja se razlikuje regionalno. Gledajući u prošlost sa užim objektivom, arheogenetika može nam dati veći uvid u to kako su zajednice i obitelji bile organizirane.
Izvor: Nature