Velikim mesojedima prijeti izumiranje
Prema istraživanju koje je nedavno objavljeno u časopisu Science, opstanak više od 75 posto vrsta velikih mesojeda, uključujući lavove, vukove, tigrove i dingoe, ozbiljno je ugrožen. Znanstvenici iz SAD-a, Australije, Italije i Švedske proučavali su njihovu ulogu u ekosustavima i status zaštite. Rezultati istraživanja su zabrinjavajući i pozivaju na ozbiljne korake kako bi se zaustavilo izumiranje tih predatorskih vrsta.
Istraživanje se fokusiralo na 31 vrstu mesojeda koji teže više od 15 kilograma. Pala je brojnost tri četvrtine promatranih vrsta, a habitat 17 vrsta dvostruko se smanjio.
„Naši veliki mesojedi nestaju diljem svijeta“, upozorava voditelj istraživanja dr. William Ripple s Odsjeka za šumske ekosustave i zajednice pri Saveznom sveučilištu Oregon. „Globalno i lokalno, tim vrstama prijeti izumiranje. U tome ima ironije – dok oni nestaju, mi tek učimo o njihovoj važnoj ulozi u ekosustavima.“
Profesor Ripple i kolega Robert Beschta proučavali su utjecaj puma i vukova na vegetaciju u nacionalnom parku Yellowstone i drugim zaštićenim područjima. Otkrili su da se uslijed smanjenja broja predatora povećava brojnost biljojednih vrsta kao što su jeleni i losovi, a zbog čije prevelike koncentracije dolazi do poremećaja vegetacije, migracije ptica i manjih sisavaca, kao i do niza drugih promjena.
„Na područjima gdje se broj velikih mesojeda vratio u ravnotežu, kao što je slučaj s vukovima u Yellostoneu ili euroazijskim risovima u Finskoj, utjecaj na ekosustave bio je vidljiv vrlo brzo“, kaže profesor Ripple.
Dr. Arian Wallach sa Sveučilišta James Cook u Australiji je u okviru studije proučavala utjecaj australskog divljeg psa, najvećeg kopnenog predatora na kontinentu poznatijeg po nazivu dingo, na održanje bioraznolikosti i kontrolu invazivnih vrsta. Wallach objašnjava da se na područjima sa stabilnom i zdravom populacijom dinga uočava slabiji utjecaj biljojeda i manjih predatora poput crvene lisice na okoliš. To garantira obnavljanje vegetacije i oporavak malih autohtonih životinjskih vrsta.
Zbog činjenice da su pripadnicima reda Zvijeri (Carnivora) potrebni prostrani habitati, znanstvenici ističu kako zaštićene zone same po sebi neće biti dovoljne da se osigura njihov opstanak. Trebamo pronaći učinkovite načine suživota s predatorima.
„Što više znamo o velikim predatorima, shvaćamo koliko su nam dragocjeni. Za koegzistenciju s velikim mesojedima prije svega moramo sazreti kao društvo“, smatra dr. Wallach.
Domino efekt izumiranja
U sličnom istraživanju koje je prošle godine objavljeno u časopisu Ecology Letters istraživači su otkrili da nestanak jedne vrste mesojeda indirektno može dovesti do izumiranja druge predatorske vrste.
Tim na čelu s dr. Frankom van Veenom sa Sveučilišta u Exeteru, u kojem su sudjelovali i studenti, stvorio je umjetni ekosustav naseljen s tri vrste parazitskih osa i tri tipa lisnih ušiju kojima se ose hrane. Tijekom eksperimenta koji je trajao 14 tjedana znanstvenici su uklanjali dijelove populacija osa i uočili da je uklanjanje jedne vrste osa rezultiralo izumiranjem drugih. Populacije lisnih ušiju ostale su stabilne.
„Eksperiment je dokazao ono što biolozi tvrde već dugo vremena – predatorske vrste indirektno utječu jedna na drugu do te mjere da nestajanje jedne vrste može dovesti do daljnjeg izumiranja“, objašnjava dr. van Veen. „Iako smo mi proučavali insekte, ovaj obrazac može se preslikati na predatore u bilo kojem ekosistemu, od velikih mačaka u Africi do riba u morima i oceanima.“
Izvor: Science, Oregon State University, University of Exeter