Što psi žele reći lajanjem?
Prije 50 000 godina u kamenom dobu vrlo vjerojatno i ranije čak prije 100 000 godina čovjek je uspio pripitomiti prvu životinju - psa. Dokaz tome su crteži na kamenu iz paleolita starog kamenog doba na kojima se prikazuje lov na životinje u koji su psi išli s ljudima.
Od tada je čovjek uspio u pripitomljavanju mnogih drugih životinjskih vrsta no nijedna od tih vrsta ne nosi počasnu titulu čovjekovog najboljeg prijatelja kakvu nosi pas. Usprkos stoljećima suživota tek nedavno su se počela postavljati pitanja i započinjati istraživanja na temu kognitivnih i komunikacijskih sposobnosti životinja ponajviše pasa.
U knjizi The genius of Dogs How Dogs Are Smarter Than You Think Briana Harea i Vanesse Woods autori iznose nekoliko zanimljivih pitanja primjera tezi i zaključaka istraživanja o ponašanju pasa. Ističemo fokus na psećoj komunikaciji upravo zbog sukoba mišljenja stručnjaka dok jedni smatraju da životinje nemaju poseban sustav komunikacije osim zvukovne reakcije na vanjske podražaje drugi drže da životinje ipak imaju razvijene vlastite jezike.
Jedno od ključnih pitanja koji su autori navedene knjige postavili izniklo je iz promatranja reagiranja pasa. U Loli ya Bonobo utočištu za divlje životinje u Demokratskoj Republici Kongo u kojem su Brian Hare i Vanessa Woods proučavali bonobo majmune živjela je kujica Mystique. Tijekom dana bi bila dražesna no noću bi se pretvarala u sasvim drugu životinju. Čuvala bi kuću oštro lajući svaki put kad bi netko ušao u domet njenog sluha što je u Kongu kao dodatan oblik sigurnosti Brianu i Vanessi svakako dobro došlo. Jedini problem je bio što je njihova kuća bila smještena na glavnoj stazi kojom se noćno osoblje prešetavalo gore-dolje nakon što bi pao mrak. Mystique bi poslušno lajala na sve prolaznike bez obzira znala ih samo jedan dan ili cijeli svoj život što su vlasnici s vremenom naučili ignorirati i prespavati. No Hare se zapitao ako bi postojala stvarna opasnost kao nepoznat čovjek s oružjem bi li Mystique lajala na način koji bi ga upozorio da postoji nešto opasno i drukčije na osobi koja prilazi kući
U knjizi se navodi teorija Raymonda Coppingera o nepovezanosti psećeg glasanja s konkretnom komunikacijom. Ističe da se najveći dio psećeg glasanja sastoji od lajanja te je izgledno da se ono događa impulzivno bez razlike. Coppinger to objašnjava na primjeru psa čija je dužnost čuvati stoku na slobodnoj ispaši. Pas je lajao sedam sati bez prestanka iako u krugu od nekoliko kilometara nije bilo nijednog drugog psa. Stoga ako lajanje služi za komunikaciju psi ne bi trebali lajati ako ih nitko ne može čuti. Coppinger je prema tome zaključio da je pas time jednostavno ispoljavao neko unutarnje stanje uzbuđenosti. Prema tom modelu uzbuđenja psi nemaju veliku kontrolu nad lajanjem. Ne vode računa o eventualnom slušatelju i njihovo lajanje daje vrlo malo informacija osim onih o emotivnom stanju psa koji laje.
Postoji pretpostavka da je lajanje još jedna popratna pojava pripitomljavanja. Za razliku od pasa vukovi kao vrsta iz koje potječu sve pasmine pasa laju vrlo rijetko. Lajanje čini malen udio od tek 3 u vučjem glasanju. U skladu s ovom pretpostavkom u Rusiji je izveden pokus s lisicama. Lisice korištene za eksperiment uzgajane da budu pitome bi lajale kada bi ugledale ljude dok druge lisice to ne bi činile. Dakle učestalo lajanje pri uzbuđenosti je vjerojatno dodatna posljedica isključivanja prirođene životinjske agresivnosti.
Ipak novija istraživanja su pokazala da smo lajanje možda ima dublje značenje nego što se to isprva mislilo. Psi imaju poprilično elastične glasnice ili drugim riječima izmjenjiv vokalni trakt. Psi mogu vješto izmijeniti svoj glas te proizvesti širok spektar različitih znakova koji mogu imati različita značenja. Psi čak mogu izmijeniti svoje glasanje na načine koji su jasni drugim psima ali ne i ljudima. Kada su znanstvenici pregledali spektrograme psećeg glasanja ispostavilo se da nisu svi tipovi lajanja isti čak i ako ih proizvodi isti pas. Ovisno o kontekstu pseće lajanje varira u vremenu visini i amplitudi. Možda stoga imaju i različita značenja.
O fenomenu razlikovne funkcije psećeg lajanja Stanley Coren raspravlja u knjizi Inteligencija pasa svijest i umne sposobnosti pasa 1994. Upravo prema visini zvuku te učestalosti odnosno brzini glasanja možemo zaključiti kakvu je poruku pas htio odaslati. Na potpuno isti način se promatraju i pojave u ljudskoj verbalnoj komunikaciji. Što je osoba uzbuđenija to je intonacija njenog glasa viša i brzina izgovora veća. I obratno što je osoba smirenija čak i depresivnija njen ton i jačina glasa su niži te je sam izgovor sporiji.
Vrlo slično je i kod pasa. Brzo lajanje od tri ili četiri glasanja s kratkim pauzama srednje visine glasa znači da pas osjeća da je njegov teritorij ugrožen te je uzbuđen. Oštar zvuk srednje visine predstavlja zvuk iznenađenja ili zaprepaštenja. Ljudskim jezikom bi se dao prevesti u Što što je sad to. Ako se pak pri lajanju intonacija spušta od visokog ka nižem opuštenom tonu pas izražava zadovoljstvo i zabavu. Dakle mijenjajući visinu i naglasak lajanja pas mijenja značenje svoje poruke. To se može usporediti s rečeničnom intonacijom u ljudskom jeziku. Izjavna rečenica Gotovo je. podizanjem intonacije prema kraju rečenice od izjave nastaje pitanje. Znači tehnika kreiranja značenja poruke u ljudi i pasa je ista.
Uzevši u obzir Corenovu teoriju psećeg izražavanja objašnjivi su primjeri navedeni u knjizi The Genius of Dogs Harea i Woods. Chocolate i Cina su dva australska psa koja se vole igrati hvatanja na plaži. Svako bacanje ih tjera na skakanje u vodu među valove u utrci za loptom. Kada Chocolate pronađe loptu uporna Cina s mukom uzme loptu iz Chocolateinih usta čak i kada Chocolate glasno reži. No kada jedu zajedno a Cina pokuša istim trikom oduzeti Chocolateinu hranu rezultat je znatno drukčiji. Tihim režanjem Chocolate tjera Cinu dalje od sebe.
Pokusi su pokazali da psi koriste različito lajanje i režanje za komunikaciju o različitim stvarima. Tijekom jednog eksperimenta istraživači su snimili food growl gdje su psi režali zbog hrane i stranger growl gdje su režali pri približavanju stranca. Istraživači su puštali ova različita režanja psu koji je prilazio kosti. Pas je više oklijevao ako bi čuo režanje na hranu food growl nego pri režanju na stranca stranger growl.
Cina je dakle u prvom slučaju slobodno mogla uzeti Chocolate loptu bez obzira što je ona režala stoga što je njeno režanje značilo uzbuđenje i veselje u igri dok u drugom slučaju to nije mogla jer je Chocolateino tiho režanje predstavljalo ozbiljnu opasnost upravo zato što se radilo o hrani.
Na osnovi iznesenih činjenica ne bi trebalo odmah zaključiti kako psi imaju sustavno strukturiran jezik kao što ga imaju ljudi. Složen svakako jest s obzirom na to da se pokazalo da ista poruka u različitim okolnostima i izvedena na različite načine zaista ima različita značenja. Otvaraju se neka druga pitanja koliki raspon poruka su životinje u stanju odaslati jedna drugoj je li njihova komunikacija ovisi samo o nagonu i trenutačnom fizičkom stanju životinje ili su možda životinje u stanju neobavezno komunicirati kao i ljudi... Postoji još puno prostora za istraživanje.
Učitaj još...