Cmokanje usnama kod majmuna daje novi uvid u evoluciju ljudskog govora
Znanstvenici su tradicionalno tražili korijene ljudskog govora kod vokalizacije primata, kao što su gugutanja kod majmuna i hukanje čimpanza. Ali za razliku od tih primatskih glasanja, ljudski govor se producira koristeći brze, kontrolirane pokrete jezika, usana i čeljusti.
Govor se također uči, dok je vokalizacija kod primata većinom urođena. Novo istraživanje W. Tecumseh Fitcha, voditelja Odsjeka za Kognitivnu Biologiju Sveučilišta u Beču, objavljeno u časopisu Current Biology, podupire ideju da je ljudski govor manje evoluirao iz vokalizacija nego iz komunikativnih gesta lica.
Znanstvenici na Princetonu i Sveučilištu u Beču su koristili rendgenske filmove da bi istraživali geste cmokanja usnama kod makaki majmuna. Cmakanje usnama se javlja kod mnogih majmuna u prijateljskim lice – u – lice situacijama (na primjer kod mama i njihovih mladunčeta). Iako cmokanje usnama proizvodi tihi zvuk (slično kao „p p p p“), nakon njega ne slijedi fonacija koja je proizvedena vibracijom glasa u „glasovnoj kutiji“ ili grkljanu.
Iako se površinski čini da cmakanje usnama uključuje jednostavno brzo otvaranje i zatvaranje usana, rendgenski filmovi pokazuju da je cmakanje usnama zapravo kompleksno ponašanje koje zahtijeva brzo, koordinirano micanje usana, čeljusti, jezika i podjezične kosti (koja pruža potporni kostur za glasnice i jezik). Nadalje, ovi pokreti se pojavljuju pri tempu od pet ciklusa po sekundi, jednako kao i govor i mnogo su brži od pokreta žvakanja (oko 2.5 ciklusa po sekundi). Prema tome, iako cmakanje usnama površinski nalikuje na „lažno žvakanje“, zapravo je sasvim drugačije, i više nalikuje na govor.
Fascinantni facijalni signali
Ova opažanja podupiru dugoročnu hipotezu Petera MacNeilagea i njegovih kolega da korijeni ljudskog govora ne leže u vokalizaciji kod primata, nego su bliže ovim fascinantnim facijalnim signalima koje majmuni koriste za komunikaciju. Posebice, izmjena samoglasnika i suglasnika koja stvara govorne slogove je zapanjujuće slična pokretima koji su podloga cmokanju usnama.
Intrigantno je to što čimpanze također čine komunikativne zvukove svojim usnama uključujući glasna cmakanja usnama i zujanja usnama („maline“). Čini se da su ove geste usnama pod kontrolom volje i mogu se naučiti (za razliku od hukanja ili groktanja). Slično tome orangutani mogu naučiti zviždati: opet zvuk proizveden korištenjem usana i jezika, a ne grkljana.
Zajedno ovi podaci vezani uz naše rođake primate podupiru ideju da se korijeni govora mogu pronaći u evolucijskoj kombinaciji „tradicionalne“ fonacije (zvukovi koje proizvode glasnice u grkljanu) s brzim naučenim pokretima vokalnog trakta koji imaju veće sličnosti s facijalnim signalima primata nego s njihovim urođenim glasanjima. Unatoč tome, korijen „pjevne“ komponente govora koja zahtijeva kontrolu volje nad grkljanom ostaje misterij.
Izvor: University of Vienna