Istraživanje fosila pomaže odrediti rizike izumiranja za oceanske životinje
Što čini neke oceanske životinje sklonijima izumiranju od drugih? Nova studija morskih fosila je na tragu odgovoru.
Analiza otprilike 500 milijuna godina fosilnih podataka morskih beskralješnjaka otkriva da su oceanske životinje s malim geografskim rasponima dosljedno najteže pogođene - čak i kada je populacija velika, navode autori.
Oceani predstavljaju više od 70% Zemljine površine. Ali se zato podaci praćenja teže prikupljaju u moru nego na kopnu. Znamo iznenađujuće malo o statusu zaštite većine morskih životinja. Korištenjem evidencije fosila za proučavanje kako su se oceanska izumiranja dogodila u prošlosti, možemo biti bolji u predviđanju ranjivosti vrsta u budućnosti.
"Ako se obrasci koje smo promatrali u fosilnim evidencijama mogu primijeniti na vrste koje žive danas, naši rezultati pokazuju da je vrsta s velikom populacijom, ali malim rasponom u većoj opasnosti od izumiranja nego što smo mogli očekivati." rekao je koautor studije Paul Harnik iz Nacionalnog centra za evolucijsku sintezu.
Istraživači su dugo pretpostavljali da će rijetke životinje prije izumrijeti. No, "rijetko" može značiti više stvari. Riječ "rijetko" bi se mogla primijeniti na vrste koje imaju ograničene geografske raspone, male populacije, koje podnose uski raspon staništa, ili na bilo koju kombinaciju navedenog, kažu autori. Kitovi ubojice, na primjer, su smatrani rijetkima jer se javljaju u malom broju, iako se nalaze u oceanima diljem svijeta. Pingvini uspravne krijeste su, s druge strane, smatrani rijetkima jer su geografski ograničeni na udaljenim otocima uz obalu Novog Zelanda - iako su oni u prilično velikom broju, gdje ih ima.
Harnik i njegovi kolege, Jonathan Payne sa Sveučilišta Stanford i Carl Simpson iz Prirodoslovnog muzeja u Berlinu, su željeli znati koji aspekti rijetkosti najbolje predviđaju zašto neke vrste opstaju, a druge izumiru. "Samo kroz fosilne evidencije imamo dugoročne zapise izumiranja i doista možemo vidjeti jesu li se ti odnosi održali," kaže Harnik.
Kako bi to saznali, tim je pretražio fosilnu bazu podataka morskih beskralješnjaka koji su nastanjivali svjetske oceane prije 500 milijuna godina pa do danas - skup podataka koji je uključivao 6 500 rodova morskih ježeva, pješčanih dolara, koralja, puževa, dagnji, školjaka, Jakobovih kapica, ramenonožaca i drugih životinja.
Kada su istraživači tražili veze između stope izumiranja i mjere rijetkosti, otkrili su da je ključni prediktor rizika izumiranja oceanskih životinja bio mali geografski raspon.
Širina staništa je igrala sporednu ulogu, dok je veličina populacije imala mali učinak. Rezultat: oceanske životinje koje su imale i male geografske raspone i malo stanište imale su šest puta veću vjerojatnost izumiranja od uobičajenih životinja.
"Okolišne promjene vjerojatno neće utjecati na sva područja jednako ili na sve pojedince u isto vrijeme na isti način. Ako se nešto strašno dogodi na nekom dijelu raspona jedne vrste, tada bi barem neke populacije i dalje preživjele." objasnio je Harnik.
Nekad se mislilo da je život u moru manje sklon izumiranju od života na kopnu. Ali s globalnim zagrijavanjem, pretjeranim izlovom i acidifikacijom oceana koji guraju morski život na rub egzistencije, rastući dokazi sugeriraju drugačije. "Rezultati ne znače da kada populacija splasne ne moramo brinuti o njoj." rekao je Harnik.
"Poanta je da bi smanjenje veličine raspona - kao kada je stanište vrste uništeno ili degradirano - moglo značiti veliki porast u dugotrajnom riziku izumiranja, čak i ako je veličina populacije u ostatku raspona vrste još uvijek relativno velika." Rezultati će biti objavljeni u časopisu Proceedings of the Royal Society B.
Kada su u pitanju kopnene životinje, sveukupni razlozi izumiranja vrsta su: mala populacija (etiopski kozorog), specijalizirano stanište (alpski ljiljan), ograničeni izvor hrane (koala), niski reproduktivni potencijal (gepard), akumulacija toksina (sivi sokol), veliki predator često ubijen od strane farmera (tigar), dugotrajna migracija (zebra). Često se dogodi da je prisutno više od jednog razloga koji stvara pritisak na vrstu te što je vrsta bliže izumiranju, to ima više pritisaka.
Tigrovi su zbog svoje veličine relativno laka meta, populacija im se smanjuje, a imaju i dragocjeno krzno. Kada su gladni, lovit će i divlje i domaće životinje što vodi do konflikta s ljudima. Uz to sve još imaju i nisku stopu reprodukcije.
Otočni organizmi mogu biti posebno skloni izumiranju. Ovisno o veličini otoka, populacije su uglavnom male. Otoci imaju visoku razinu endemičnih vrsta. Genetska raznolikost je obično niska u malim, jedinstvenim, otočnim populacijama. Dodo je klasični primjer otočne vrste koja je izumrla. Stanište mu je bio Mauricius u Indijskom oceanu. Prije naseljavanja ljudi, taj otok nije imao velike grabežljivce pa čak ni sisavce. Budući da dodo ptice nisu mogle letjeti bile su lake mete pomorcima kojima je to bila usputna luka na putu za Kinu gdje su kupovali začine. Konstantna kolonizacija otoka, krčenje šuma za plantaže i dovođenje novih životinja uvelike je doprinijelo izumiranju ove ptice.
Izvori: National Evolutionary Synthesis Center, Sciencebitz