Zašto se ne možemo sjetiti svoga ranoga djetinjstva?

Većina nas nema nikakva sjećanja iz prve tri do četiri godine života - zapravo, skloni smo sjećati se vrlo malo života prije sedme godine. A kada se pokušamo prisjetiti svojih najranijih sjećanja, često je nejasno jesu li ona prava ili samo sjećanja temeljena na fotografijama ili pričama koje su nam ispričali drugi. Fenomen, poznat kao "dječja amnezija", zbunjuje psihologe više od jednog stoljeća - a mi ga još uvijek ne razumijemo u potpunosti.

Na prvi pogled može se činiti da je razlog zašto se ne sjećamo da smo bili bebe taj što dojenčad i mala djeca nemaju potpuno razvijeno pamćenje. Ali bebe od šest mjeseci mogu formirati i kratkoročna sjećanja koja traju nekoliko minuta, i dugoročna sjećanja koja traju tjednima, ako ne i mjesecima.

U jednoj studiji, šestomjesečna djeca koja su naučila kako pritisnuti polugu da upravljaju vlakićem s igračkom sjećala su se kako izvesti ovu radnju dva do tri tjedna nakon što su zadnji put vidjela igračku. Predškolci se, s druge strane, mogu sjetiti događaja koji sežu godinama unazad. Međutim, diskutabilno je jesu li dugoročna sjećanja u ovoj ranoj dobi uistinu autobiografska - to jest, osobno relevantni događaji koji su se dogodili u određenom vremenu i mjestu.

Naravno, sposobnosti pamćenja u ovoj dobi nisu kao kod odraslih - nastavljaju sazrijevati do adolescencije. Zapravo, razvojne promjene u osnovnim procesima pamćenja iznesene su kao objašnjenje dječje amnezije, i to je jedna od najboljih teorija koje smo do sada imali. Ovi osnovni procesi uključuju nekoliko regija mozga i uključuju formiranje, održavanje i kasnije vraćanje memorije. Na primjer, hipokampus, za koji se smatra da je odgovoran za formiranje sjećanja, nastavlja se razvijati do najmanje sedme godine. Znamo da se tipična granica za nadoknadu dječje amnezije – tri i pol godine – pomiče s godinama. Djeca i tinejdžeri imaju ranija sjećanja od odraslih. To sugerira da bi problem mogao biti manji u formiranju sjećanja nego u njihovom održavanju.

No čini se da ovo nije cijela priča. Drugi čimbenik za koji znamo da igra ulogu je jezik. U dobi od jedne do šest godina, djeca napreduju od faze govorenja jedne riječi do tečnog govora maternjeg jezika, pa dolazi do velikih promjena u njihovim verbalnim sposobnostima koje se preklapaju s razdobljem dječje amnezije. To uključuje korištenje prošlog vremena, riječi koje su povezane s pamćenjem, kao što su "sjeti se" i "zaboravi", te osobnih zamjenica, od kojih je omiljeno "moje".

Donekle je točno da sposobnost djeteta da verbalizira događaj u trenutku kada se dogodio predviđa koliko ga se dobro sjeća mjesecima ili godinama kasnije. Jedna laboratorijska skupina provela je ovaj rad intervjuirajući malu djecu dovedenu u odjele za nesreće i hitne slučajeve zbog uobičajenih ozljeda u djetinjstvu. Mališani stariji od 26 mjeseci, koji su tada mogli verbalizirati događaj, prisjetili su ga se do pet godina kasnije, dok su se oni mlađi od 26 mjeseci, koji nisu mogli pričati o tome, sjećali malo ili ništa. To sugerira da se prijeverbalna sjećanja gube ako se ne prevedu na jezik.

Društveni i kulturni učinci

Međutim, većina istraživanja o ulozi jezika usredotočuje se na određeni oblik izražavanja koji se naziva narativ, i njegovu društvenu funkciju. Kada se roditelji s vrlo malom djecom prisjećaju prošlih događaja, oni ih implicitno uče narativnim vještinama – koje vrste događaja je važno zapamtiti i kako strukturirati razgovor o njima na način koji drugi mogu razumjeti.

Za razliku od jednostavnog prepričavanja informacija u činjenične svrhe, prisjećanje se vrti oko društvene funkcije dijeljenja iskustava s drugima. Na taj način obiteljske priče održavaju pristupačnost sjećanju tijekom vremena, a također povećavaju koherentnost naracije, uključujući kronologiju događaja, njihovu temu i stupanj emocija. Koherentnije priče bolje se pamte. Odrasli Maori imaju najranija sjećanja iz djetinjstva (2,5 godine) u bilo kojem društvu do sada proučavanom, zahvaljujući vrlo razrađenom stilu pričanja obiteljskih priča maorskih roditelja.

Prisjećanje ima različite društvene funkcije u različitim kulturama, koje pridonose kulturnim varijacijama u količini, kvaliteti i vremenu ranih autobiografskih sjećanja. Odrasli u kulturama koje cijene autonomiju (Sjeverna Amerika, Zapadna Europa) imaju tendenciju da prijavljuju ranija i više sjećanja iz djetinjstva nego odrasli u kulturama koje cijene povezanost (Azija, Afrika).

To se predviđa kulturološkim razlikama u roditeljskom stilu prisjećanja. U kulturama koje promiču autonomnije samopoimanje, roditeljsko prisjećanje se više usredotočuje na dječja individualna iskustva, preferencije i osjećaje, a manje na njihove odnose s drugima, društvene rutine i standarde ponašanja. Na primjer, američko dijete moglo bi se sjećati da je dobilo zlatnu zvijezdu u predškolskoj dobi, dok bi se kinesko dijete moglo sjetiti da je razred učio određenu pjesmu u predškolskoj ustanovi.

Iako još uvijek postoje stvari koje ne razumijemo o dječjoj amneziji, istraživači napreduju. Na primjer, postoji više prospektivnih longitudinalnih studija koje prate pojedince od djetinjstva do budućnosti. To pomaže dati točne prikaze događaja, što je bolje nego retrospektivno tražiti od tinejdžera ili odraslih da se prisjete prošlih događaja koji nisu dokumentirani. Također, kako neuroznanost bude napredovala, nedvojbeno će biti više studija koje povezuju razvoj mozga s razvojem pamćenja. To bi nam trebalo pomoći da razvijemo druge mjere pamćenja osim verbalnih izvješća.

U međuvremenu, važno je zapamtiti da, čak i ako se ne možemo eksplicitno prisjetiti određenih događaja iz vremena kada smo bili vrlo mladi, njihovo nakupljanje ipak ostavlja trajne tragove koji utječu na naše ponašanje. Prvih nekoliko godina života paradoksalno su zaboravne, a opet moćne u oblikovanju odraslih osoba koje postajemo.

Izvor: IFL Science!