Mehanički dodatak za ljudsku ruku - robotski prsti
Skupina istraživača sa sveučilišta Massachusetts Institute of Technology (MIT) razvila je mehanički dodatak za ljudsku ruku, za koji vjeruju kako će se moći koristiti kod obavljanja različitih svakodnevnih zadataka.
Ovaj se dodatak, koja ima oblik dva prsta, nosi oko zgloba te oponaša gibanje ruke osobe koja ga nosi. Iako je prvi dizajn poprilično glomazan jer je dosad fokus bio usmjeren na gibanje i upravljanje prstima, smanjenje dimenzija je prvi sljedeći korak koji istraživači planiraju napraviti. Kako sami tvrde, korištenje ovog dodatka moglo bi uvelike olakšati svakodnevicu ljudi. Također, nakon nekog vremena, ovaj bi dodatak trebao postati poput svakog drugog alata koji ljudi svakodnevno koriste.
“Svakog dana koristimo različite alate, kao što su nož i vilica, ili pak vozimo automobil. Ako to radimo dovoljno dugo, ti alati jednostavno postanu naša ‘produljena ruka’,” rekao je Harry Asada, profesor strojarstva na MIT sveučilištu.
“To je upravo ono što mi želimo napraviti s robotikom, u obliku dodatnih prstiju i ruku. Ako imate kontrolu nad tim dodacima i dobru komunikaciju s njima, osjećate ih kao produljenu ruku vlastitog tijela,” dodao je profesor.
Primjer koji sami navode kao mogućnost korištenja dodatnih prstiju jest šalica vruće kave, koju biste mogli držati dodatnim prstima, dok biste vlastitu ruku mogli koristiti za miješanje kave ili pak za neku drugu aktivnost.
Senzori na rukavici
Kako je već rečeno, dodatak se sastoji od dva prsta, od kojih se jedan nalazi na jednoj strani ruke, pored palca, dok se drugi nalazi na drugoj strani ruke, uz mali prst. Ovi robotski prsti dolaze s rukavicom na kojoj se nalaze senzori, koji se koriste za praćenje gibanja ostalih prstiju. Na temelju informacija dobivenih sa senzora, algoritam upravlja gibanjem dodatnih prstiju, koji se tako gibaju sinkronizirano s ljudskim prstima.
“Ovo je u potpunosti intuitivan i prirodan način upravljanja robotskim prstima. Ne morate posebno upravljati njima. Vi jednostavno pomičete vlastite prste, na što robotski prsti reagiraju gibajući se u skladu s njima i pomažući vam u svakodnevnim aktivnostima,” rekao je profesor Asada.
“No, ovo je daleko od završene priče,” rekla je studentica Faze Wu, koja ja prezentirala ovaj rad na konferenciji u Kaliforniji. “Postoje drugi faktori koji utječu na dobar prihvat. Ako uzmete objekt istih dimenzija, ali drugačije težine, ili teksture, iako je način prihvata isti, sile su te koje se razlikuju. Stoga se postavlja pitanje kako se prilagoditi na različite uvjete. To je nešto čime ćemo se sada baviti,” dodala je.
Kome je ovako nešto korisno? Zasad barem, vjerojatno jedino raznim specijalistima. “Očigledno, vojska je zainteresirana u robotiku, u izradu različitih pomagala, poput egzoskeletona koji omogućuju vojnicima da trče brze i duge relacije,” rekao je David Bourne, znanstvenik pri sveučilištu Carnegie Mellon. “No takvi su uređaji izuzetno skupi.”
Iako ne jedini, cijena je svakako jedan od glavnih razloga zbog kojeg su ovakvi i njima slični uređaji, u većini slučajeva, neprihvatljivi za široke mase. No, znanstvenici na ovom projektu toga su itekako svjesni pa se već sada polako okreću potrebnim promjenama kako bi ove uređaje učinili dostupne širokim masama.
Nosiva tehnologija
Profesor Asada rekao je kako njegov tim već radi na smanjenju dimenzija i cijena uređaja, jer je projekt u sadašnjoj fazi imao za cilj izradu prototipa. “Možemo smanjiti veličinu na jednu trećinu trenutnih dimenzija i učiniti uređaj dostupnim. Mogli bismo uređaj napraviti u obliku sata ili narukvice gdje su prsti sakriveni u dizajnu i po potrebi ‘iskoče van’, obave željenu funkciju te se vrate natrag”, rekao je profesor.
Nosivi roboti uzeli su popriličan zamah u posljednjih nekoliko godina i čini se kako polako, ali sigurno prodiru do krajnjih korisnika. No, osim cijene i svrsishodnosti, ono s čime se znanstvenici i inovatori (u području robotike) često susreću jest strah i odbojnost masa prema prihvaćanju robota i robotskih uređaja kao neizostavnog dijela svakodnevice.
Zanimljiva je to karakteristika čovjeka koji uredno dozvoljava softversku invaziju vlastitog života, no uporno se odupire jednom aspektu hardverske. Kao da je hardverska uopće moguća bez softverske.
Izvor: MIT