Izumrle životinjske vrste očuvane kroz zbirke fotografije
O izumiranju često razmišljamo kao o tihom i nečujnom procesu koji se odvija tamo negdje daleko u davnoj prošlosti i tako sve dok ne naiđemo na sepija i crno-bijele fotografije u zbirci Lost Animals koje će nas natjerati da ipak priznamo gubitak koji je naš planet zajedno s nama pretrpio.
Ova zbirka obuhvaća životinje koje su preživjele tisuće godine i ušle u doba fotografije i filma koji su uspjeli zabilježiti njihovo postojanje. Fotografija nam ove nestale životinje približava na način da ih možemo skoro i dotaknuti, bar na slici.
Pri stvaranju zbirke fotografija izumrlih životinja postoji mnogo prepreka, od kojih možemo izdvojiti dvije najveće koje dolaze u obliku pitanja: kako odlučiti koje životinje uključiti i postoje li uopće dostupne fotografije tih vrsta?
Odgovoriti na pitanje koja je vrsta izumrla a koja nije vrlo je komplicirano, prvenstveno zbog činjenice kako u nekim slučajevima i dalje postoji nada da jedinke tih vrsta zapravo nastavljaju preživljavati na vrlo udaljenim i teško dostupnim mjestima. Samo neki od primjera su tasmanijski tigar, ružičastoglava patka, bijeli djetlić, ili rajska papiga. Tko zna, možda zaista ove životinje još uvijek negdje preživljavaju, no realno gledajući, šanse za to izrazito su male.
Quagga, jedna od podvrsti stepske zebre (lat. Equus quagga quagga) i močvarna koka (lat. Tympanuchus cupido cupido) dvije su iznimke koje se načelno smatraju podvrstama vrsta koji još uvijek postoje, no uključene su u Lost animals zbirku prvenstveno zbog prepoznatljivog identiteta te velike popularnosti među zajednicom koja ima izražen interes prema izumrlim životinjama. Dodatni razlog su postojeće relativno vrlo dobre fotografije dotičnih vrsta.
Pri stvaranju zbirke fotografija izumrlih životinja postoji također i problem pronalaska samih fotografija. U većini slučajeva Lost animals zbirka sadrži rijetke fotografije pojedinih izumrlih vrsta, dok u drugim slučajevima imamo prilike vidjeti i jedine poznate fotografije neke od vrsta. U današnje digitalno doba, gdje svake dvije minute stvaramo više fotografija nego što ih zajedno broji cijelo 19. stoljeće, vrlo lako zaboravljamo koliko je zapravo teško, skupo i vremenski zahtjevno bilo stvaranje fotografije u samom početku.
Kod procjene kvalitete samih fotografija valja imati na umu kako su mnoge od njih snimljene u iznimno teškim uvjetima kad je životinju bilo moguće uočiti tek na trenutak. Ovakav pothvat zahtijevao je nošenje glomazne i teške opreme kilometrima po teškom terenu. Osvjetljenje je bilo iznimno važno, kao i mirnoća stvorenja kojeg je trebalo fotografirati. Ploče i konektori morali su biti dobro osušeni prije samog snimanja, a važno je bilo naći i dobru pozicija u relativnoj blizini životinje. Tada nije postojala mogućnost neposrednog pregleda slike, nešto što danas uzimamo zdravo za gotovo. Film je morao najprije biti razvijen u tamnoj prostoriji, koja je obično bila kilometrima daleko, ili je zahtijevala čak i nekoliko dana putovanja od mjesta gdje je fotografija bila snimljena.
Isto tako, zanimljivo je da nerijetko ni sami snimatelji nisu bili svjesni koliko će zapravo popularne njihove fotografije postati i da će životinja koju su fotografirali ubrzo izumrijeti. Zbog toga, unatoč svim manama i nedostacima, ove fotografije predstavljaju jedan izazovan i dirljiv trenutak, odnosno, trag o postojanju stvorenja kojih danas više nema, te ih kao takve svaki čitatelj treba i prihvatiti.
Slika 1. James Tanner, gdje pokazuje svog kolegu J.J. Kuhna sa mladim bijelim djetlićem kojeg su nazvali Sonny Boy. (uz uslužnost Nancy Tanner)
Bijeli djetlić (lat. Campephilus principalis) bio je impresivna crno-bijela ptica. Obilježje mužjaka bila je crvena pernata „kruna“ na glavi. Zbog njegove veličine (oko 50 cm) smatralo ga se drugim najvećim poznatim djetlićem na svijetu. Na prvom mjestu bio je kraljevski djetlić iz Meksika (lat. Campephilus imperialis), kojeg se danas također smatra izumrlom vrstom.
Većina onog što je poznato o ovoj ptici dolazi od djela James T. Tannera (1914.-1991.), koji je locirao bijele djetliće 30-ih godina prošlog stoljeća, kad je cijela vrsta već bila pred izumiranjem, a cijela populacija svela se svega na šačicu ptica. U nedjelju, 6. ožujka 1938. godine, Tanner je privremeno uzeo mladu jedinku iz gnijezda kako bi je označio. Za to kratko vrijeme snimljeno je nekoliko prekrasnih fotografija.
Učitaj još...