Izumrle životinjske vrste očuvane kroz zbirke fotografije
Slika 9. Jedna od rijetkih fotografija ptice „O“-u, koju je očito bilo vrlo teško snimiti. Nažalost, podaci o autoru ove fotografije kao i vremenu kad je snimljena nisu poznati.
U većini slučajeva izumiranja na Havajima krajem 19. i početkom 20. stoljeća uglavnom ne postoje fotografski zapisi životinja u pitanju. Vrsta koja je preživjela ovaj val bila je ptica imena „O“ u (lat. Psittirostra psittacea). Ipak, početna sreća nije dugo potrajala. U 20. stoljeću broj populacije je opadao, a do 1970. godine vrsta je već bila na rubu izumiranja.
Jedna od posljednjih relativno stabilnih kolonija živjela je na obroncima vulkana Mauna Loa. 1984. godine istjecanje lave uništilo je stanište. Vrsta je posljednje utočište imala na otoku Kauai gdje je pouzdano viđena 1988. godine, no uskoro je ovo područje uništio uragan. Još uvijek postoji nada za preživljavanje ovih ptica na mjestima koja su nedostupna za komarce, no kako vrijeme odmiče, šanse za to sve su manje izgledne.
Slika 10. Autor: Don Merton
Don Merton (1939. – 2011.) svojevrsna je legenda u području zaštite životinja i očuvanja vrsta. Bio je ključna osoba u spašavanju novozelandskog crnog crvendaća (lat. Petroica traversi) od izumiranja, što je jedno od najpoznatijih postignuća u pokretu zaštite životinju. Nažalost, Merton i njegovi kolege nisu isto mogli učiniti za novozelandsku vrstu ptica latinskog naziva Xenicus longipes.
Nekoć je ova vrsta bila stanovnik većinskog dijela Novog Zelanda. I dok je u prošlosti nešto rjeđe bila viđena na sjevernom dijelu, južni otok raspolagao je komparativno puno većim brojem pripadnika ove vrste. Njena malena pojava te fatalna ljubav prema provođenju vremena na tlu učinila ju je vrlo ranjivom na napade od strane sisavaca predatora. Do početka 20. stoljeća već je postala rijetkost, a kako je vrijeme odmicalo, tako se i situacija pogoršavala.
U rujnu 1964. godine Merton je uspio fotografirati jednu od nekoliko preživjelih jedinki na otoku Big South Cape na Novom Zelandu. Nažalost, te godine štakori su došli na otok i učinili svoje. Posljednji dokazani trag ove živuće ptice zabilježen je 1972. godine.
Iako se priroda može katkada činiti nemilosrdnom, izumiranja vrsta dio su evolucijskog procesa na planeti Zemlji. Dok jedne nestaju, druge se rađaju, a opstanak ovisi o sposobnostima prilagodbe promjenjivim okolnostima te mogućnostima suočavanja sa jačim prirodnim protivnikom.
Sve nas ovo navodi na promišljanje o krhkosti samog postojanja, i nepredvidivost njegova kraja. Ujedno se postavlja pitanje što je s nama kao ljudskom vrstom i čeka li nas ista sudbina kao i mnoge od vrsta koje su nekoć naseljavale naš planet? Hoće li tehnološki napredak, rast populacije te utjecaj klimatskih promjena voditi našem neminovnom kraju? Da li smo mi sami naš najveći prirodni neprijatelj?
Izvor: SciAmerican
Učitaj još...