Kraj kompulzivnog poremećaja? Otkriveni novi uzroci poremećaja koji bi mogli usavršiti liječenje
Osobe koje imaju opsesivno-kompulzivni poremećaj znaju što znači boriti se s neželjenim mislima i radnjama koje ih svakodnevno uznemiruju i remete normalno funkcioniranje. Liječenje je dugotrajno, a ponekad se osoba s poremećajem bori cijeli život te ga je jedino moguće držati pod kontrolom, ali ne i riješiti ga se u potpunosti. No sada postoji naznaka uvođenja nove metode liječenja kojom bi se tretiranje poremećaja poboljšalo u velikoj mjeri.
Oko 1% odraslog stanovništva SAD-a pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, a pacijente se obično liječi tabletama protiv anksioznosti i antidepresivima, bihevioralnom terapijom ili kombinacijom lijekova i navedene terapije. Za one kojima ni jedan oblik terapije ne pomaže, alternativa je dubinska stimulacija mozga kojom se odašilju električni impulsi pacemakerom ugrađenim u mozak.
MIT je tijekom ovog istraživanja kontrolirao aktivnost neurona pomoću svjetlosti. Ova tehnika još uvijek nije primjenjiva na ljudima, no slična istraživanja mogla bi pomoći znanstvenicima da otkriju koja je to tipična aktivnost mozga koja uzrokuje kompulzivno ponašanje.
Znanstvenici iz laboratorijaGraybiel koncentrirali su se na to kako prekinuti stare navike. Istraživanje je provedeno na miševima kojima je uklonjen gen zvan Sapap3. Ovaj gen povezan je s ovisnošću i kompulzivnim ponašanjem te donošenjem odluka, planiranjem i sl.
Znanstvenici su za ovo istraživanje istrenirali miševe čiji su geni Sapap3 uklonjeni kako bi se kompulzivno ponašanje, radi se o nekontroliranom češanju, pokušalo izliječiti. Korišteno je Pavlovljevo uvjetovanje kod kojeg se neki neutralan podražaj uparuje s nekim neuvjetovanim podražajem kako bi se izazvalo željeno ponašanje. U ovom slučaju, kapanje vode na mišev nos potaknulo je miša da se počne češati.
Nakon nekoliko stotina pokušaja, miševi s navedenim genom i oni bez njega istrenirani su da se počnu češati nakon što čuju zvuk kapanja vode, što se uvijek događalo nekoliko sekundi prije nego što bi kapljica zaista pala. Nakon nekog vremena, uočena je razlika u ponašanju. Miševi s genom počeli bi se češati tek kada bi kapljica zaista pala. Ova vrsta ponašanja zove se optimizacija, jer sprečava miševe da bespotrebno troše energiju.
Ovaj obrazac ponašanja nije se javio kod miševa bez gena. Oni bi se počeli češati čim bi začuli zvuk kapanja zbog čega možemo pretpostaviti da je njihova sposobnost da potisnu kompulzivno ponašanje oštećena.
Znanstvenici su pretpostavili da je veza između striatuma, koji je povezan s navikama, i neokorteksa, koji ima kontrolu nad jednostavnim radnjama, narušena, i da je to uzrok opsesivno-kompulzivnog ponašanja. Da bi testirali ovu pretpostavku, poslužili su se optogenetskom metodom pomoću koje je moguće analizirati aktivnost stanica pomoću svjetlosti.
Kada su stimulirali stanice koje šalju poruku striatumu, i koje su osjetljive na svjetlost, u isto vrijeme kada bi zvuk kapanja prestao, miševi bez gena prestali bi s kompulzivnim ponašanjem. Time su poslali signal stanicama striatuma što je dovelo do prestanka navedenog ponašanja.
Tijekom stimulacije, miševi bi u manjoj mjeri iskazivali kompulzivni obrazac ponašanja, nego što je to bilo prije stimulacije stanica.
Izvor: MIT