Tjedan podizanja svijesti o tinitusu - može li neuroznanost pružiti nadu?
Uskršnje nedjelje 2008. godine se na oko petnaest minuta smanjila jačina fantomskih zvukova u glavi Roberta De Monga. Po prvi put u više mjeseci je osjetio olakšanje, konačno se prisjetio što je to tišina. A onda su se vratili, jaki kao i uvijek.
Upravo šest mjeseci ranije se ovaj šezdesetšestogodišnji inženjer elektrotehnike prvi put probudio uz disonantnu buku u glavi. Čuo je zvukove zavijanja, struganja noktiju po školskoj ploči, imao električne senzacije u mozgu bolne poput glavobolje i čuo visoku frekvenciju zvonjenja poput one koju u orkestru proizvodi glazbeni trokut.
Mnogi od njih su od tada prestali, ali dva posebno uporna zvuka su ostala. On jedan od njih opisuje kao zvuk koji nastaje kada majmuni lupaju po činelama. Drugi je sličan zvuku prženja jaja i šištanju dalekovoda. Te zvukove čuje svakog dana, u svakom trenutku.
De Mongu je 2007. godine potvrđen tinitus - stanje koje uzrokuje fantomsko zvonjenje, zujanje ili tutnjanje u ušima, a ne razaznaje se kao vanjska buka.
Kad su se zvukovi pojavili prvi put, kao da su došli niotkud, rekao je. Prije tinitusa nije doživio traumu uzrokovanu glasnim zvukom, kao što je slučaj kod nekih pacijenata, jednostavno se iznenada pojavio. Zvukovi su ga progonili, uskratili mu san i donijeli veliku depresiju. Izgubio je zanimanje za omiljeni hobi: popravljanje svojih automobila Trans Am iz '78. godine i dvije Corvette. Prestao je odlaziti na posao.
Tog mjeseca De Mong je otišao na pregled liječniku za uši, a on mu je rekao da je u oba uha znatno izgubio sluh. Drugi liječnik u Klinici za uho, grlo i nos u Stanfordu je potvrdio dijagnozu i kao mogućnost predložio slušni aparat. To mu je pomoglo sluhu, ali zvonjenje nije prestalo.
U međuvremenu je pretraživao Internet u potrazi za lijekom. Potrošio je 700 američkih dolara na “čudesne lijekove” i vitamine za tinitus koji su se reklamirali. Išao je na 10 tretmana akupunkture, ali depresija i nesanica su se samo pogoršavale. Razmišljao je i o samoubojstvu.
“Samo sam se htio skriti u špilju i tamo ili ozdraviti ili umrijeti”, rekao je. Tako se u studenom, u strahu od svog vlastitog ponašanja, prijavio u najbližu hitnu pomoć. “Da sam imao prekidač za svjetlo, ugasio bih ga i umro, uradio bih to”, rekao je. “Uradio bih to. Ali, samoubojstvo je složen proces, nisam imao pištolj, nisam imao lijek kojim bih to uradio, plašio sam se visine. I kako onda da se čovjek izbriše s planete?”
Kada je De Mong konačno osjetio olakšanje, nije mu ga omogućio ni specijalista za tinitus ni liječnik za uši, nego psihijatar. Nakon nekoliko sati promatranja u bolnici, poslali su ga toj liječnici. Dok ju je uvjeravao da je problem zvonjenje, liječnica mu je postavila dijagnozu depresije i propisala mu tablete za spavanje i antidepresiv – Effexor. Naposljetku je, kako kaže, počeo spavati. Polako se depresija, a s njom i jačina tinitusa, povlačila. Ovo je poruka koju želi prenijeti svima koji imaju iste probleme.
“Ako vam zvoni u ušima, prvo što trebate učiniti jeste otići kod psihijatra,” rekao je. “Spasila mi je život.”
Što se događa u mozgu ljudi koji imaju šumove u ušima?
De Mong nije jedini. Od 50 milijuna Amerikanaca koji boluju od tinitusa u nekom dijelu svog života i 16 milijuna njih kojima je toliko teško pa potraže pomoć, kod dva milijuna ljudi se javlja u toliko teškom obliku da ih izluđuje, kako navode iz Američkog udruženja za tinitus. Kod veterana je to glavni uzrok poteškoća, češći je čak i od posttraumatskog stresnog poremećaja, kako se navodi u tvrdnjama o poteškoćama u godišnjem budžetnom izvještaju Službe za veterane za 2012. godinu. Ne postoji lijek kojim se tinitus može učinkovito liječiti.
Dok tinitus nastaje pri gubitku sluha, problem je zapravo u mozgu i izaziva ga, kako istraživači vjeruju, složeno uzajamno djelovanje zalutalih signala iz mozga.
Počinje štetom u malim vibrirajućim receptorima koji se zovu stanice dlačica, a nalaze se u pužnici unutarnjeg uha. Ozljeda ima dva ishoda a to su gubitak sluha, odnosno praznine u određenim frekvencijama slušnog dometa, i ponovna raspodjela u dijelu kore mozga odgovornog za sluh, a tu se obrađuju signali koji dolaze iz unutarnjeg uha.
“Tu prva stvar krene naopako”, rekao je Josef Rauschecker, profesor neuroznanosti na Medicinskom centru Sveučilišta Georgetown koji istražuje tinitus skoro cijelo desetljeće.
Mozak pokušava popuniti praznine, a to radi tako što stvara fantomske zvukove. Na snimcima magnetne rezonancije znanstvenici su vidjeli dokaze toga u obliku hiperaktivnosti, tj. vidjeli su previše ispuštenih neurona u dijelu kore mozga odgovornom za sluh.
Ova situacija nije puno drugačija od fantomske boli koja nastaje nakon što osoba izgubi ud. Često je da osoba osjeća svrab ili bol u ruci ili nozi nakon što je više ni nema. To se događa jer se neuroni, čak i nakon amputacije i dalje ispuštaju i tako obilježavaju prisutnost tog uda. Slična stvar se događa u slušnom sustavu. Čak i kada su receptori oštećeni, mozak neurone nastavlja ispuštati, ali u preobilnim količinama.
Ove činjenice su neosporive. Ali, Rauscheckerov tim je otišao jedan korak dalje. Oni vjeruju da se nešto drugo događa u prednjem medijalnom dijelu prefrontalne kore mozga, a to se područje nalazi u izvršnom centru mozga. Taj dio mozga pokušava ugušiti fantomske zvukove, a to radi tako što koristi “sustav poništavanja zvukova”, što je neka vrsta kontrole jačine zvuka koja smanjuje intenzitet zvukova. Kako Rauschecker kaže, ne poništava samo zvukove uzrokovane tinitusom. Također vam omogućava da ne čujete u potpunosti zvukove iz unutrašnjosti svog tijela, kao što su otkucaji srca, disanje, itd.
“Ovo je nešto što je posljednjih nekoliko godina postalo veoma zanimljivo”, rekao je Rauschecker. “Ljudi ne shvaćaju da percepcija nije samo proces koji ide od dna do vrha, gdje nešto dolazi do osjetilnih organa, vaših očiju i ušiju, onda ide u mozak i to je to. Ima i nešto što dolazi iz viših centara koji mogu upravljati tim osjetilnim signalima. U svakodnevnim situacijama to je vrlo zgodno. Ne želite čuti baš sve.”
Rauschecker je čovjek blagog glasa i rumenih obraza, ima austrijski naglasak i cijelo lice mu je ozareno. Ono što ga pokreće u istraživanju je vlastita borba protiv tinitusa. Javio se prije oko deset godina u lijevom uhu u obliku šištanja visoke frekvencije, taj zvuk je najprije dolazio i odlazio, kao nepoželjan gost. Ali, kako je vrijeme prolazilo, zadržavao se sve duže i duže. Opisuje ga kao neugodan zvuk, ponekad veoma glasan, brzo se istakne i ne slabi. Ipak, iskustvo mu je omogućilo da prati promjene. Kada je pod stresom ili mu fali sna, tinitus se pogorša. Opuštanje pomaže. Kao i vikendi.
Kod tri neovisne pužnice pacijenata s tinitusom, Rauschecker i njegov tim su gubitak glasnoće, tj. gubitak neurona, kako on vjeruje, i možda glija stanica, u prednjem medijalnom dijelu prefrontalne kore mozga naveli kao uzrok ovom sustavu potiskivanja. Štoviše, stupanj gubitka sluha povezan je s glasnoćom tinitusa. Vjeruje da je ono što vide kada gledaju snimke zapravo prekinuti sustav potiskivanja. Ono što vide je kronični tinitus. “Ovo je zaista veliki pronalazak,” kaže. „Kada je riječ o ovome, osjećamo veliko samopouzdanje.“
U svemu ovome ima i zagonetka: zašto neki ljudi koji izgube sluh žive sretno, čak i blaženo nesvjesni toga, dok ostali čuju zubarske bušilice i šišteće dalekovode? Zašto samo 30 % slučajeva gubitka sluha završi kao kronični tinitus?
“Ovdje moramo promijeniti smjer”, Rauschecker je rekao, “I postaviti upravo to pitanje.”
Depresija i tinitus su posljedice istoga poremećaja
Među njegovim budućim ciljevima jeste bolje razumijevanje uzroka ugrožavanja ovog sustava. Rauschecker vjeruje kako mnogi pogrešno razumiju kako se tinitus razvija i pretpostavljaju da između tinitusa i problema u ponašanju postoji vrlo česta uzročno-posljedična veza, kao da je tinitus uzrok, a depresija, nervoza i nesanica su učinak. Zapravo su svi oni dio istog sveobuhvatnog poremećaja, kaže on. U nekim slučajevima, depresija pogoršava tinitus, a ne obratno.
“Poremećaj je možda povezan s lučenjem serotonina ili s čime god što uzrokuje nesanicu i tinitus. Oboje su ishodi iste nesreće, na neki način. Ne možete zapravo reći da je jedno posljedica drugog. Međusobno su ovisni jedno o drugom.”
Usmjeravanje na neurotransmitere koji su uključeni moglo bi otvoriti vrata novim načinima liječenja, rekao je. Na primjer, nada se da će provesti veliko istraživanje o antidepresivima koji su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina kao mogućem obliku liječenja za utišanje glasnih zvukova kod tinitusa.
Drugi pristup
U San Franciscu drugi tim istraživača je otkrio drugi dio aktivnosti mozga uključene u tinitus: bazalne ganglije. Uz pomoć snimaka magnetne rezonancije imali su uvid u unutrašnjost mozga pacijenata s tinitusom. Cheung i njegov tim su tako točno odredili važan izvor fantomske buke. Bazalna ganglija upravlja mnogim nesvjesnim procesima u ljudskom tijelu, od uspostavljanja ravnoteže, do ponavljanja uvježbanih pokreta i svijesti o prolaznosti vremena. Cheung vjeruje da ovaj dio mozga sadrži neku vrstu izlaznog sustava. Kada se vrata zatvore, tinitus je pod kontrolnom i “utišan”. Kada se otvore, buka sve preplavi. Cheung i njegov tim vjeruju da bi, kada bi imali pristup i mogli upravljati tim dijelom mozga, mogli prigušiti buku i omogućiti pravo olakšanje.
Imaju i dobar razlog da vjeruju u to. U probnom istraživanju pacijenata s tinitusom, Cheungov tim je otkrio da se sonda može koristiti kako bi se u mozak poslali električni podražaji, a oni pojačavaju ili smanjuju zvuk kod pacijenata s tinitusom, barem privremeno.
Ovo uzbudljivo saznanje je dovelo i do drugih istraživanja te probnih istraživanja dubinske stimulacije za tinitus. Cheung vjeruje da ovo područje istraživanja napreduje.
„Još uvijek nema lijeka,“, rekao je. „Pronaći ćemo ga.“
Učitaj još...