Nema veći dio mozga, a funkcionira kao i svi ostali, kako?
Znanstvenici su objavili da je Francuz od oko 40 godina došao u bolnicu i žalio se na bol u nozi. Kao dijete je imao isti problem koji je nastao kao rezultat punjenja moždanih komora likvorom, te su liječnici odlučili skenirati njegov mozak kako bi vidjeli je li to ponovno uzrok bolova u udu. Ostali su zaprepašteni kada su saznali da su mu moždane komore toliko natekle od tekućine da su zamijenile skoro cijeli mozak, pri čemu su ostavile samo tanki kortikalni sloj neurona.
Povezanost strukture mozga i svijesti
Ipak, nekim čudom, čovjek ne samo da je bilo svjestan, nego je živio ispunjen život bez prepreka, bio je državni službenik i živio je sa ženom i dvoje djece, blaženo nesvjestan rupe u svom mozgu. Njegova sposobnost rada bez toliko ključnih dijelova mozga koje smo ranije smatrali nužnim za svijest postavlja velika pitanja o postojećim teorijama koje se odnose na rad mozga i mehanizme odgovorne za našu svijest.
Na primjer, neuroznanstvenici često naglašavaju da je područje mozga koje se zove talamus, a koje prenosi signale u koru mozga, nezamjenjivo za svijest. Razlog tome su rezultati istraživanja koji upućuju na to da šteta na talamusu obično za posljedicu ima pad čovjeka u komu, a jedan tim znanstvenika je čak uspio “isključiti” svijest pacijenta s epilepsijom električnim podraživanjem tog dijela mozga. Slično tome su istraživanja pokazala da je moguće uzrokovati gubljenje svijesti kod ljudi uz pomoć elektroda kojima se upravlja aktivnošću u dijelu mozga koji se zove klaustrum, a prima podatke od raznih dijelova mozga i razmjenjuje signale s talamusom.
Propitivanje dosadašnjih teorija i nova istraživanja
Stoga je očito da je činjenica kako čovjek može održati svijest bez ičega drugog osim dijelom kortikalnih neurona baca sjenu na teorije koje su mnogi veliki neuroznanstvenici koji su tražili izvor svijesti u strukturi mozga predstavili. Mogla bi doprinijeti argumentima drugih istraživača koji tvrde da anatomija mozga zapravo nije uopće toliko ključna za svijest, koja se zapravo javlja kroz načine na koje neuroni međusobno komuniciraju.
Na primjer, novija studija koja istražuje uzorke neuralne aktivnosti zbog koje nastaju misli otkrila je da neuroni rijetko šalju signale jedan drugome preko najizravnije putanje komuniciranja, nego umjesto toga istražuju svaku moguću vezu i kanal, pri čemu nastaje složen i izuzetno improviziran podražaj. Ideja također stvara osnovu onoga što je Axel Cleeremans nazvao Teorijom izvorne plastičnosti, a koja navodi da svijest nastaje kao rezultat toga što mozak neprestano provjerava sam sebe kako bi “naučio” kako postati svjestan sebe. Bez sumnje moraju odgovoriti na niz pitanja, a većina teorija koja se bavi prirodom svijesti tek se mora u potpunosti razviti. Ako ćemo gledati pozitivnu stranu, barem znamo zbog čega je onog Francuza boljela noga.
Izvor: IFLScience