12 kognitivnih pristranosti koje vas sprječavaju da budete racionalni

Ljudski mozak je sposoban za 10 na 16-u procesa u sekundi, što ga čini mnogo moćnijim od bilo kojeg računala koje trenutno postoji. No to ne znači da naš mozak nema velikih ograničenja.

Obični kalkulator može izvoditi matematičke operacije tisuće puta bolje od nas i naše pamćenje je ponekad veoma beskorisno – također, mi smo podložni kognitivnim pristranostima, tim iritantnim greškama u našem razmišljanju koje dovode do upitnih odluka i krivih zaključaka. Navest ćemo deset najčešćih i najštetnijih primjera kognitivne pristranosti za koje trebate znati.

Prije nego počnemo, važno je razlikovati kognitivnu pristranost od logičke pogreške. Logička pogreška je greška u logičkoj argumentaciji (npr. ad hominem napadi, pogreška skliskog terena, cirkularni argumenti, argument sile, itd.). Kognitivna pristranost je, s druge strane, pravi nedostatak ili ograničenost u našem razmišljanju – mana u rasuđivanju koja nastaje iz grešaka u pamćenju, socijalnom pripisivanju te iz pogreška u računanju (poput statističkih grešaka ili krive procjene vjerojatnosti).

Neki socijalni psiholozi misle da nam naše kognitivne predrasude pomažu obrađivati informacije na efikasniji način, naročito u opasnim situacijama. Ipak, dovode nas i do teških pogrešaka. Možda smo skloni takvim greškama u rasuđivanju, ali ih barem možemo biti svjesni. Evo nekih bitnih koje treba imati na umu.

Potvrda pristranosti
Volimo se slagati s ljudima koji se slažu s nama. Zato posjećujemo web stranice koje izražavaju naša politička uvjerenja i zato se uglavnom družimo s ljudima sličnih pogleda i ukusa. Tendencija je da nas odbijaju pojedinci, grupe i izvori vijesti zbog kojih nam je nelagodno ili nas čine  nesigurnima u naše poglede – što je bihevioralni psiholog B. F. Skinner nazvao kognitivnom disonancom. Upravo ovaj preferencijalni način ponašanja dovodi do potvrde pristranosti – često nesvjesnog čina referenciranja jedino onih perspektiva koje potvrđuju naše postojeće poglede, dok istovremeno ignoriramo ili odbacujemo mišljenja koja, koliko god valjana bila, ugrožavaju naš pogled na svijet. I paradoksalno, Internet je ovu sklonost samo pogoršao.

Pristranost skupine
Donekle slična potvrdi pristranosti je pristranost skupine, manifestacija naših urođenih plemenskih tendencija. I začudo, velik dio ovog efekta bi mogao biti vezan uz oksitocin, takozvanu „molekulu ljubavi“. Ovaj neurotransmiter, iako nam pomaže stvoriti bliskije odnose s ljudima unutar naše grupe, obavlja suprotnu funkciju za one van te grupe – čini nas sumnjičavima i plašljivima prema drugima, a ponekad te druge ljude i preziremo. Naposljetku, pristranost skupine uzrokuje to da precjenjujemo mogućnosti i vrijednost naše neposredne grupe nasuprot ljudima koje zapravo ne poznajemo.

Potvrda pristranosti i pristranost skupine su naročito česte u našem društvu. Ljudi tipično imaju određene političke, društvene i ekonomske stavove koje su dijelom dobili „nasljeđivanjem“ – odrastanjem u obitelji u kojoj su ti stavovi bili normalni. Često su neki od tih stavova zapravo na slabim temeljima jer ljudi nemaju dovoljno pozadinskog znanja da bi sami mogli pouzdano odrediti koji stav je ispravan – naročito u makroekonomskim pitanjima. Također osjećaju određenu odbojnost prema suprotnim gledištima te čitaju mišljenja od i druže se s ljudima sličnih stavova – što dodatno 'cementira' njihove vlastite stavove, koliko god oni objektivno krivi ili točni bili.

Kockareva greška
Zove se greškom, no ona je zapravo propust u našem razmišljanju. Tipično dajemo golemu količinu važnosti prethodnim događajima, vjerujući da će oni nekako utjecati na buduće ishode. Klasičan primjer je bacanje novčića. Kada dobijemo glavu, recimo, pet puta uzastopno, sklonost nam je da predvidimo povećanu vjerojatnost da će iduće bacanje isto biti glava. No u stvarnosti vjerojatnost je i dalje 50/50. Kao što statističari kažu, ishodi različitih bacanja su statistički neovisni i vjerojatnost bilo kakvog ishoda je i dalje 50%.

Vezano s ovom greškom, tu je i predrasuda pozitivnog očekivanja koja je često temelj ovisnosti o kockanju. To je osjećaj da se naša sreća kad-tad mora promijeniti i da će dobra sreća doći. Ona također doprinosi pogrešnom shvaćanju poznatom pod nazivom „hot hand“. Slično tome, ova predrasuda je isti onaj osjećaj koji dobijemo kad započnemo novu vezu koji dovodi do toga da mislimo kako će ova veza biti bolja od prethodne.

Racionalizacija nakon kupnje
Sjećate se onog puta kad ste kupili nešto potpuno nepotrebno, neispravno ili preskupo, a onda toliko racionalizirali tu kupnju da ste se uvjerili kako je to zapravo bila dobra ideja? Da, to je racionalizacija nakon kupnje na djelu – vrsta ugrađenog mehanizma koji nas oraspoloži nakon što napravimo loše odluke, naročito na blagajni. Poznat i pod imenom Stockholmski sindrom kupca, to je način podsvjesnog opravdavanja naših kupovina, naročito onih skupih. Socijalni psiholozi kažu da ovo proizlazi iz principa opredijeljenosti, što je naša psihološka čežnja da ostanemo dosljedni i izbjegnemo stanje kognitivne disonance.

Zanemarivanje vjerojatnosti
Vrlo rijetki među nama imaju problem s time da uđu u auto i odu na vožnju, no mnogi od nas osjećaju velik strah kad treba ući u zrakoplov i letjeti na visini od 10 000 metara. Prilično je očito da je letenje sasvim neprirodna i naizgled opasna aktivnost. Svi mi znamo i prihvaćamo činjenicu da je šansa da poginemo u automobilskoj nesreći bitno veća od one da poginemo u zrakoplovnoj nesreći, ali naši mozgovi nas neće osloboditi ove kristalno jasne logike (statistički, imamo 1 u 84 šansu da poginemo u automobilskoj nesreći, u usporedbi s 1 u 5 000 šansom da poginemo u zrakoplovnoj [drugi izvori daju izglede od samo 1 u 20 000]). To je isti onaj fenomen zbog kojeg se brinemo da ćemo poginuti u terorističkom činu nego nečemu mnogo vjerojatnijem, poput pada niz stepenice ili slučajnog trovanja.

Ovo socijalna psihologinja Cass Sunstein naziva zanemarivanjem vjerojatnosti – našu nemogućnost da prikladno dokučimo ispravan osjećaj za opasnost i rizik što nas često dovodi do prenaglašavanja rizika relativno bezopasnih aktivnosti, a podcjenjivanja onih opasnijih.

Pristranost selekcije opažanja
Ovo je onaj efekt kada iznenada primjećujemo stvari koje prije nismo i krivo pretpostavimo da se učestalost povećala. Savršen primjer je ono što se događa nakon što kupimo novi auto: neobjašnjivo počnemo vidjeti isti auto posvuda. Slična stvar se događa trudnim ženama koje odjednom počinju primjećivati mnogo drugih trudnica oko sebe. Ili to može biti jedinstveni broj ili pjesma.

Nije stvar u tome da se te stvari događaju češće, nego smo mi (iz nekog razloga) odabrali tu stvar u našem umu pa je zato više primjećujemo. Problem je u tome što većina ljudi ovo ne prepoznaje kao pristranost selekcije pa stvarno vjeruje da se ovi predmeti ili slučajevi događaju češće što može biti vrlo uznemirujući osjećaj. To je također kognitivna pristranost koja pridonosi osjećaju da izgled određenih stvari ili događaja sigurno ne može biti slučajnost (iako one to jesu).

Status-quo pristranost
Ljudi se općenito boje promjena što nas često navodi na izbore koji garantiraju da stvari ostanu iste ili se promijene što je manje moguće. Nije ni potrebno reći da ovo ima posljedice na sve, od politike do ekonomije. Volimo se držati svojih rutina, političkih stranaka i omiljenih jela u restoranima. Jedan vid opasnosti ove pristranosti je neopravdana pretpostavka da će drugi izbor biti inferioran ili pogoršati stvari.

Status-quo se može sažeti rečenicom „Ako nije pokvareno, nemoj ga popravljati“. Ta izreka je temelj naše konzervativne težnje. Štoviše, neki komentatori kažu da baš zato Sjedinjene Države nisu mogle uvesti opću zdravstvenu skrb, usprkos činjenici da većina ljudi podržava ideju reforme.

Sklonost negativnosti
Ljudi obično pridaju više pozornosti lošim vijestima, i to nije samo zato što smo morbidni. Socijalni znanstvenici imaju teoriju da je to zbog naše selektivne pozornosti te da, imajući izbor, negativne vijesti percipiramo kao bitnije ili dublje. Također obično pridajemo više vjerodostojnosti lošim vijestima, možda jer smo sumnjičavi prema suprotnim objavama (ili su nam dosadne). U evolucijskom smislu, prilagodljivije bi moglo biti slušanje loše vijesti nego dobre (npr. „sabljozubi tigrovi su loši“ u usporedbi sa „ova bobica je ukusna“). U današnje doba, suočeni smo s rizikom da se zadržavamo na lošim vijestima, na štetu istinski dobrih vijesti. Steven Pinker, u svojoj knjizi The Better Angels of Our Nature: Why Violence Has Declined, tvrdi da su kriminal, nasilje, rat i druge nepravde u stalnom opadanju, ali ipak bi većina ljudi rekla da se stvari pogoršavaju što je savršen primjer sklonosti negativnosti na djelu.

Ova sklonost se čini prilično očitom – poznata je izreka kako su u novije doba vijesti postale crna kronika. Naravno, to je pretjerana kvalifikacija, ali ima u njoj neke istine. I nije sve u smrti i kriminalu – zapitajte se, koliko uopće čujemo dobrih vijesti u ovo doba gospodarske krize?

Efekt pridruživanja
Iako toga često nismo svjesni, volimo ići gdje nas gomila vodi. Kad svjetina počne birati pobjednika ili favorita, naši individualizirani mozgovi se gase i ulaze u vrstu „grupnog razmišljanja“  ili mentalitet košnice. No to ne treba nužno biti velika gomila ili hirovi cijele nacije, to mogu biti male grupe, poput obitelji ili čak samo nekoliko suradnika. Efekt pridruživanja je ono što često uzrokuje širenje ponašanja, društvenih normi i kulturnih pojmova među pojedincima, bez obzira na dokaze ili motive koji stoje iza njih. Ovo je razlog zašto se često govori protiv anketa jer one mogu utjecati na mišljenja pojedinaca na taj način. Velik dio ove predrasude je vezan uz našu urođenu želju za pripadnošću i prilagodbom, što su pokazali poznati Aschovi pokusi o konformizmu.

Projekcijska pristranost
Kao pojedincima stalno zarobljenima u vlastitom umu, često nam je teško projicirati se van granica naše vlastite svijesti i preferencija. Obično pretpostavljamo da većina ljudi razmišlja baš kao i mi, iako možda za to nema opravdanja. Ovaj kognitivni nedostatak često dovodi do srodnog efekta poznatog pod nazivom predrasuda lažnog konsenzusa kod koje obično vjerujemo da ljudi ne samo da misle kao i mi, nego se i slažu s nama.

To je predrasuda kod koje precjenjujemo koliko smo tipični i normalni te pretpostavljamo da postoji konsenzus oko stvari kod kojih ga zapravo nema. Nadalje, ovo također može stvoriti efekt gdje članovi radikalne ili rubne skupine pretpostavljaju da se više ljudi slaže s njima nego što je to stvarno slučaj. Ili preuveličanu pouzdanost koju netko ima kada predviđa pobjednika izbora ili sportske utakmice.

Pristranost trenutka
Teško nam je zamisliti se u budućnosti i promijeniti svoja ponašanja i očekivanja shodno tome. Većina nas bi radije iskusila zadovoljstvo u sadašnjem trenutku, a ostavila bol za kasnije. Ovo je predrasuda koja je od posebne važnosti za ekonomiste (npr. naša nevoljkost da trošimo unutar svojih mogućnosti i štedimo novac) i za zdravstvene radnike. Zaista, studija iz 1998. godine je pokazala da je, pri izboru jela za idući tjedan, 74% ispitanika izabralo voće. No kad se biralo za trenutni dan, 70% ih je biralo čokoladu.

Efekt sidrenja
Poznat i kao zamka relativnosti, ovo je naša tendencija da uspoređujemo i razlikujemo samo ograničenu skupinu predmeta. To se naziva efekt sidrenja jer se obično fiksiramo na vrijednost ili broj kojeg onda uspoređujemo sa svime ostalim. Klasični primjer toga je artikal u trgovini koji je na prodaju; obično vidimo i procjenjujemo razliku u cijeni, no ne i samu ukupnu cijenu. Ovo je zašto neki restorani nude vrlo skupa glavna jela, a s druge strane i (očigledno) jela razumnije cijene. To je također i razlog zbog kojeg, kada imamo izbor, obično uzmemo srednju opciju – nije ni preskupa ni prejeftina.

Izvor: IO9