Zašto su svi na Internetu toliko ljuti?

Uz političke afere, rasprave o zdravstvu i nezaposlenosti i porastu cijene goriva u vijestima ovih dana, nitko si ne može pomoći, a da ne bude uvučen u plamen ratova u temama komentara na Internetu. No, psiholozi kažu da bi ovaj ovisnički oblik zajedljivog kretanja naprijed - natrag trebalo izbjegavati - ili jednostavno cenzurirati putem online medija - jer zapravo šteti društvu i mentalnom zdravlju.

Ovih dana, online komentari "su iznimno agresivni, bez da išta rješavaju", kaže Art Markman, profesor psihologije u Austinu na Sveučilištu u Texasu. "Na kraju krajeva, ne možete imati osjećaj da vas je itko saslušao. Imati snažan emocionalni doživljaj koji se ne riješi na zdrav način ne može biti dobra stvar."

Ako je tako nezadovoljavajuće i nezdravo, zašto to učinimo?

Stvara se rijetka kombinacija okolnosti koje se formira kako bi izazvala nepristojnost i agresiju često viđenu u sekciji komentara web stranica, kaže Markman. Prvo, komentatori su često virtualno anonimni te stoga neodgovorni za svoju grubost. Drugo, oni su udaljeni od mete svog gnjeva - bilo da se radi o članku koji komentiraju ili o drugom komentaru o tom članku - a ljudi imaju tendenciju antagonizirati udaljene apstrakcije lakše nego žive, dišuće sugovornike. Treće, lakše je biti bezobrazan u pisanju nego u govoru pa zato sada dolazi do pomalo zastarjele prakse ostavljanja ljutih poruka (iz vremena kada su ljudi koristili papir), kaže Markman.

A budući da se razgovori komentarima ne događaju u stvarnom vremenu, komentatori mogu pisati duge monologe, koje imaju tendenciju da još više učvrste njihova ekstremna stajališta. "Kada osobno vodite razgovor, tko zapravo uspijeva imati monolog, osim ljudi u filmovima? Čak i ako se naljutite, ljudi pričaju jedan po jedan pa ćete se tako na kraju morati smiriti i slušati kako bi mogli razgovarati," rekao je Markman za časopis Life's Little Mysteries.

Uključivanje u komentiranje čak može nekome dati i osjećaj uspjeha, doduše pogrešan. "Toliko se toga događa u našim životima da je teško naći vremena da se izađe i fizički nešto učini, što čini 'foteljski aktivizam' primamljivim", kaže bloger u časopisu Daily Kos.

I na kraju, Edward Wasserman, Knight profesor novinarske etike na Sveučilištu u Washingtonu i Sveučilištu Lee, primijetio je još jedan uzrok verbalnom zlostavljanju - loši primjeri koje nameću mediji. "Nažalost, mainstream mediji su zaradili bogatstvo podučavajući ljude pogrešnim načinima razgovaranja jednih s drugima. Ljudi razumljivo zaključuju da je bijes politički jezik, da se tako govori o javnim idejama," piše Wasserman u članku na web stranici svoga sveučilišta. "Nije."

Komunikacija, znanstvenici kažu, leži u preuzimanju tuđe perspektive, razumijevanje iste, i reakcije na nju. "Ton glasa i geste mogu imati veliki utjecaj na vašu sposobnost razumijevanja onoga što je netko rekao," kaže Markman. "Što ste dalje od dijaloga licem u lice u stvarnom vremenu, to je teže komunicirati."

Prema njegovom mišljenju, mediji bi trebali smanjiti ljutnju i mržnju koje su postale norma u razmjeni među čitateljima. "Vrijedno je dopustiti svim stranama da se čuju. Ali nije vrijedno da postoje osobni napadi, poruke s iznimno ljutim tonom. Čak i ako netko ima legitimnu poantu, ali s bijesnim tonom, ranjava samu prirodu argumenta, jer promiče odgovaranje na isti način", kaže on. "Ako je dozvoljeno da se web komentarima čini osobni napad u najodvratnijem obliku, šalje se poruka da je to prihvatljivo ljudsko ponašanje."

Sa svoje strane, ljudi bi trebali potražiti stvarne osobe s kojima će razgovarati, kaže Markman - a mi bismo se trebali potruditi da uključimo i nekoliko ljudi u svoje društvene krugove koji razmišljaju drugačije od nas. "Tako ćete razviti poštovanje prema ljudima čija se mišljenja razlikuju vaših vlastitih", kaže on.

Pronalaženje rješenja za teške probleme koji imaju tendenciju prikupljanja najviše komentara na Internetu zahtijeva podugačak razgovor i kompromis. "Povratno pregovaranje koje se javlja u razgovoru s nekim s kime se ne slažete je vještina", kaže Markman. A to je vještina koja vene i među pripadnicima javnosti i među našim vođama.

Izvor: ScientificAmerican