Hrana vs. gorivo - postoji li višak zemlje za proizvodnju biogoriva
Biogoriva su goriva dobivena preradom biomase koja se dobiva iz biljaka. Mogu biti u krutom ili tekućem obliku. U prijevozu se upotrebljavaju biogoriva u svom tekućem obliku, dok se ista najčešće upotrebljavaju i u kućanstvima. Zbog sve manjih zaliha fosilnih goriva i sve veće emisije štetnih plinova koje isti proizvode postoji sve veći interes za proizvodnju biogoriva.
Prva generacija se sastoji od proizvodnje biogoriva konvencionalnim tehnologijama uporabom šećerne trstike, biljnog ulja, pšenice, suncokretovih sjemenki, kukuruza i sl. Fermentacijom ovih biljaka dobivamo tekuće biogorivo. Dvije su najzastupljenije vrste biogoriva. Bioetanol predstavlja alternativu benzinu. U SAD-u se uglavnom dobiva iz kukuruza, dok se u Brazilu dobiva uporabom šećerne trstike. Može se koristiti čisti etanol, ali se može i miješati s benzinom. Mnoge novije generacije automobila mogu upotrebljavati ovu alternativnu vrstu goriva.
Biodizel se kao gorivo najčešće koristi u Europi. Dobiva se pretežito od ulja uljane repice ili recikliranog otpadnog ulja. Biogoriva druge generacije se dobivaju iz održivih sirovina poput celuloznog etanola, biovodika, biometanola i sl. Kod ovih sirovina postoji velik problem skladištenja, a sama proizvodnja je tehnički zahtjevna pa time i skupa. Najnovija generacija biogoriva koristi alge kao sirovinu. Ova vrsta goriva je biorazgradiva, relativno bezopasna za okoliš te postoji sve veće zanimanje za uzgoj algi kao sirovine za proizvodnju biogoriva.
Upotrebom tekućih biogoriva emisija štetnih plinova se smanjuje za 20-40%. U prometu, najviše cestovnom, biogoriva zauzimaju 2,7% u ukupnoj potrošnji goriva, s najvećim udjelom bioetanola i biodizela. Najveći proizvođači bioetanola su SAD i Brazil (s 90% svjetske proizvodnje), dok su najveći proizvođači biodizela zemlje EU (s 53% svjetske proizvodnje).
S obzirom na sve manje zalihe fosilnih goriva i sve veće cijene naftnih derivata postoji velik interes za alternativnim gorivom. No, problemi kao što su potencijalni utjecaj na cijenu naftnih derivata, sve češća debata „hrana vs. gorivo“, utjecaj na pitke izvore vode i sl. usporavaju razvitak i širu uporabu biogoriva. Primjerice, proizvodnja kukuruznog etanola koristi onoliko fosilnih goriva koliko ih etanol zamjenjuje.
Sve veća potreba za bioenergetskim sirovinama potiče sve veće konflikte koji se tiču uporabe zemlje te se trenutno najviše odnose na kontroverzu „hrana vs. gorivo“. U Leipzigu se okupio tim od 11 znanstvenika iz sedam europskih zemalja kako bi raspravljali o konceptu iskorištavanja tzv. viška zemlje za proizvodnju sirovina za biogorivo. Znanstvenici su identificirali ekološka, ekonomska i društvena ograničenja, ali i mogućnosti za efikasno iskorištavanje viška zemlje za proizvodnju biogoriva.
Studija je pružila znanstvenu pozadinu u procjeni dostupnosti zemlje potrebne za uzgoj bioenergetskih sirovina. Njihova su otkrića objavljena u časopisu BioRisk. Prijedlozi za rješavanje ovih konflikata predlažu prostornu segregaciju tj. odvajanje područja za proizvodnju hrane i proizvodnju sirovina za biogorivo. Predloženo je da se nastavi proizvoditi hrana na zemljišnim područjima na kojima se već uzgajala, dok bi se sirovine za proizvodnju biogoriva uzgajale na tzv „višku zemlje“.
Problem kod primjene ovih koncepata je uzrokovan pitanjem što je i koliki je to točno „višak“ zemlje. Ne postoje podaci o dostupnosti zemlje na nacionalnoj i globalnoj razini, ni koji bi bili potencijalni prinosi bioenergetskih usjeva uzgojenih na tome višku zemlje.
„Još uvijek imamo ograničeno saznanje o tome koliko je točno zemlje višak i koliko je pogodno za proizvodnju energetskih usjeva“- kaže Dr. Dauber, vodeći autor studije, „jer ograničenja koja proizlaze iz ekoloških i socio- ekonomskih implikacija bioenergetskog razvoja u tim područjima često nisu uvrštena u samu procjenu dostupnosti zemlje“.
Zato autori predlažu temeljitu procjenu dostupnosti zemlje za bioenergetsku proizvodnju definirajući terminologiju „viška zemlje“ pritom uzimajući u obzir ograničenja i mogućnosti iskorištavanja zemljanih površina za proizvodnju biogoriva.