Saturn ima raspršenu jezgru koja se proteže preko polovice planeta
Jedan od Saturnovih prstena otkrio je tajnu njegove jezgre, skrivenu duboko ispod zlaćane atmosfere ovog planeta.
Nova je studija pokazala da ta jezgra nije čvrsta nakupina stijena i leda kakvom su je mnogi znanstvenici zamišljali. Ona je zapravo difuzna, sastavljena uglavnom od ogromnih količina vodika i helija, a rasprostire se na čak 70 000 kilometara ili oko 60% dijametra planeta.
Ovi bi novi uvidi znanstvenicima bi trebali omogućiti bolje razumijevanje stvaranja velikih planeta u našem sunčevom sustavu, ali i prirodu ovakvih svjetova koji kruže oko drugih zvijezda (u drugim solarnim sustavima).
Da bi utvrdili strukturu Saturnove jezgre, astronom Christopher Mankovich i astrofizičar Jim Fuller s Caltecha, ispitivali su prstenove divovskog planeta. Baš kao što potresi pomažu seizmolozima u ispitivanju Zemljine unutrašnjosti, oscilacije unutar Saturna mogu otkriti njegov unutarnji sastav. Te oscilacije mijenjaju Saturnove gravitacijske sile, inducirajući valove u prstenovima - posebno C prsten, koji je najbliži planetu od tri glavna prstena.
Ostali se astrofizičari slažu kako je ovo važno otkriće jer pruža potpuno novi pogleda na plinovite divove u našem solarnom sustavu. Osim toga, ovo ukazuje na mogućnost da ostali veliki planeti u drugim sustavima imaju mnogo kompleksniju strukturu nego što se do sada mislilo.
Ranije su teorije o nastanku Saturna smatrale da se on počeo formirati kada su se komadi leda i stijene koji su kružili oko Sunca počeli stapati. Plinovite su ovojnice tada trebale dodatno inkorporirati ostale čvrste materijale čineći tako kompaktnu jezgru. Prema ovoj teoriji, jezgra je tek kasnije privukla velike količine vodika i helija, elemenata koji čine veći do planeta. Iako su ovi elementi na zemlji u plinovitom stanju, snažna gravitacija Saturna ondje ih uglavnom održava tekućima.
No sada, prema novoj teoriji, ovi su se plinovi ugradili u jezgru od stijene i leda mnogo ranije, prilikom njenog oblikovanja prije oko 4.6 milijardi godina. Kako se planet povećavao u masi tako je i udio plina rastao. Frakcije stijena i leda zatim su se postupno smanjivale od središta jezgre prema rubovima.
Nakon što se planet formirao, vrućina njegovog rođenja pružila mu je toplinu, no na posljetku se ohladio. Stabilnost jezgre mogla je donekle zaustaviti hlađenje i tako održati dio topline koja je još uvijek prisutna. Da je jezgra umjesto toga transportirala toplinu putem nadgradnje i spuštanja materijala, planet bi se brže ohladio i više ne bi odavao toliko topline. Stoga je ova teorija sada mnogo vjerodostojnija od prethodnih. Izvor: Science News