Na zdravlje ne utječe samo što jedete nego i kada jedete
Počnete li paziti na to kada jedete, a pa čak i ako ne pazite što i koliko jedete, vaše se zdravlje može znatno poboljšati, a moguće je i da ćete i smršaviti.
Iako su potrebna dodatna istraživanja, intrigantna nova otkrića u ljudi i miševa sugeriraju da prehrana strogo unutar vremenskog okvira između 8 do 12 sati svakoga dana mijenja metabolizam na genetskoj razini i to smanjujući razinu šećera u krvi i tjelesnu težinu, čak i bez smanjenja unosa kalorija. Znanstvenici vjeruju da ove promjene mogu biti čak toliko utjecajne da se može smanjiti rizik od raka, bolesti srca, demencije i dijabetesa.
Vremenski ograničeno jedenje
Najnovije istraživanje ovog fenomena pod nazivom „vremenski ograničena prehrana“ usredotočilo se na poveznicu između vremena obroka i razine šećera u krvi kod više od 2200 žena. Prosječna dob žena u istraživanju bila je 47 godina, a prosječni indeks tjelesne mase iznosio je 28, zbog čega se smatraju pretilima.
Loša kontrola razine šećera u krvi je između ostalog i rizični faktor za dijabetes i rak. Razina šećera u krvi koja jako oscilira prije i poslije jedenja ukazuje na to da tijelo nije jako osjetljivo na inzulin, hormon koji signalizira stanicama preuzimanje kalorije iz hrane. To znači da gušterača mora otpustiti više inzulina da bi šećer iz krvi dospio u stanice. Problem je u tome što dodatni inzulin ne utječe samo na razinu šećera u krvi. On također potiče rast stanica, što znači da rastu i stanice raka. Tijekom vremena tijelo jednostavno ne može zadovoljiti potražnju za sve više inzulina. Kada se to dogodi, razina šećera u krvi poraste opasno brzo, što dovodi do dijabetesa.
Što se događa u mozgu kad se odreknemo slatkiša?
Žene koje su sudjelovale u istraživanju pratile su što i kada jedu te davale uzorke krvi. Znanstvenici su mogli vidjeti koliko im je razina šećera u krvi viša nakon obroka, ali i je li razina šećera u krvi bila stabilna tijekom prethodna dva do tri mjeseca. Pola ispitanica nije jelo ni pilo ništa najmanje 12 sati, primjerice od šest u jutro do šest popodne. Druga je polovina postila manje od 12 sati.
„Pokazalo se da su žene koje su postile u duljim noćnim intervalima imale bolju kontrolu razine šećera u krvi od žena koje su manje postile, ali i da su ti rezultati neovisni o drugim značajkama njihove prehrane, poput količine kalorija koje su žene unosile“, kazala je znanstvenica Catherine Marinac, doktorandica za javno zdravstvo pri Sveučilištu u Kaliforniji u San Diegu. „Time su ti rezultati slični onima zabilježenima u životinjskih modela“, rekla je.
Zanimljiva istraživanja na životinjama
Dr. sc. Satchin Panda, docent na institutu Salk Institute u La Jolli u Kaliforniji proučava vremensko ograničenje kod miševa i muha. Panda je uzeo miševe koji imaju iste gene, tj. mišju inačicu jednojajčanih blizanaca. Neke je hranio uobičajenom hranom za miševe, dok je druge hranio masnom hranom. U svakoj je grupi miševa jednima dopušteno da jedu kad god bi htjeli, dok su drugi imali pristup hrani svega osam sati dnevno. Miševi koji su jeli nemasnu hranu jeli su noću kada su miševi prirodno budni. No, miševi na režimu masnije prehrane počeli su jesti stalno jer se činilo da su izgubili prirodni osjećaj zasićenosti. Ubrzo su se udebljali i činilo da se da su na dobrom putu ka dijabetesu.
No miševi koji su bili vremenski ograničeni nisu postali pretili. Panda ukazuje na to koliko je to zapanjujuće jer su i dalje jeli istu količinu kalorija kao i drugi miševi. Istraživanje je ponovljeno s različitim vrstama visokokalorične hrane, a rezultati su svaki put bili jednaki. „Vremenski ograničeni“ miševi nisu se udebljali bez obzira na to koliko loša njihova prehrana bila.
Evo zašto posežemo za kasnonoćnim zalogajima
Štoviše, Panda ističe da vremensko ograničenje djeluje kao prekidač koji poboljšava kontrolu razine šećera u krvi i smanjuje upale, što su dva glavna uzroka kroničnih bolesti. Uočio je čak i bolju izdržljivost i motoričku koordinaciju.
Takav zaključak potvrđuje i dr. sc. Mark Mattson, šef laboratorija za neuroznanosti Nacionalnog instituta za starenje. On je pronašao dokaze da dulja razdoblja bez jedenja pozitivno utječu na mozak. U miševa koji su uzgajani tako da razviju bolesti nalik Alzheimerovoj ili Parkinsonovoj bolesti pokazalo se da razdoblja posta pomažu zaštiti moždanih stanica. Životinje koje neko vrijeme nisu jele imale su i bolje rezultate pri ispitivanju njihovog učenja i pamćenja u labirintu.
Lovci i sakupljači kao primjer
Mattson kaže da vremensko ograničenje oponaša način na koji su preci morali jesti. U vrijeme lovaca i sakupljača hrane je bilo malo. Rani čovjek morao je loviti satima prije nego bi ulovio sljedeći obrok. On kaže da ne bi imalo smisla da su mozak i tijelo takvog čovjeka postajali sporiji kako su oni postajali gladniji. „Ako vam mozak ne radi dobro kada dugo ne jedete, bit će vam još teže pronaći hranu“, kazao je.
Mattson se sprema na još jednu vrstu ispitivanja vremenskog ograničenja gdje bi se ispitao utjecaj režima prehrane koji uključuje dva dana posta i pet dana normalne prehrane kod ljudi u ranoj fazi Alzheimerove bolesti. On je uvjeren da vremensko ograničenje djeluje te ga primjenjuje i sam. „Ponekad ne jedem i po 18 sati“, izjavio je.
Panda kaže da većina tehničara koji rade u njegovom laboratoriju također iskušavaju vremensko ograničenje. „Svatko tko promatra ove miševe može uočiti blagotvorni učinak na njihov metabolizam, tjelesnu težinu, itd. te ih to potiče da i sami nešto učine. Tako da smatram da je ovo utjecalo na svakoga u laboratoriju.“
Problemi s ispitivanjem
Nažalost miševi nisu ljudi, a ispitivanje potencijalnih prednosti vremenskog ograničenja na ljudima teže je nego što biste mogli pomisliti. Za početak miševi se jednako hrane pri svakom obroku, što ne vrijedi i za ljude. „Kod ljudi je prehrana različita za svako doba dana“, kazao je Panda.
Znanstvenici Sveučilišta Brigham Young University u državi Utah u SAD-u 2012. godine su zamolili 29 zdravih muškaraca studentske dobi da ne mijenjaju svoju prehranu, ali da ograniče vrijeme jedenja. Mladići bi prestali jesti između 19 sati i 6 sati u jutro svakog dana tijekom dva tjedna, a potom su sljedeća dva tjedna jeli normalno. U razdoblju vremenskog ograničenja muškarci su izgubili oko dva kilograma, ali su također jeli i oko 200 kalorija manje u usporedbi s danima kada su mogli jesti kad god su htjeli. Iz tog razloga nije jasno je li na njihov obujam struka utjecao manji unos kalorija ili veća razdoblja nejedenja.
Druga mana istraživanja na ljudima vezana je uz pamćenje. Najpraktičniji je način ispitivanja prehrambenih navika većeg broja ljudi zamoliti ih da zapisuju sve što su jeli i kada su jeli prethodnog dana. Problem je u tome što ljudi mogu loše pamtiti takve podatke, posebno male stvari poput bjelila za kavu i majoneze u sendviču. Iako nije savršena, ta je metoda ponekad jedini način da se ispita isplati li se provesti veće, skuplje istraživanje. To je bio slučaj s istraživanjem koje je provela Marinac. Ona je brzo dokazala da njeno istraživanje može samo pokazati vezu, a još uvijek ne može tvrditi da produženo vrijeme nejedenja preko noći vodi do bolje razine šećera u krvi što bi upravo i htjela otkriti. Znanstvenici Sveučilišta Northwestern u Chicagu također ispituje vremensko ograničenje u ljudi kako bi vidjeli ima li utjecaja na tjelesnu težinu i određene pokazatelje rizika od dijabetesa i raka.
Stručnjaci se nadaju da će ih buduća istraživanja moći dovesti do pouzdanijih zaključaka. Između ostalog i još zanima i je li važno kada netko svakoga dana započinje s nejedenjem te se nadaju da će naučiti koliko dugo osoba ne bi trebala jesti da bi se vidjele prednosti. „Trenutno smatramo da je 12 sati idealno razdoblje. Mislimo da je nejedenje u vremenu od 12 do 14 sati dnevno moguće i da bi dobro utjecalo na metabolizam“, rekla je Marinac.
Izvor: WebMD