Saša Ostojić: Znanost karakterizira sebičnost, kompetitivnost i opsjednutost posjedovanjem

Prof. dr.sc. Saša Ostojić, dr.med. je izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te znanstveni savjetnik koji se tijekom stručnog i znanstvenog usavršavanja školovao u više domaćih i inozemnih ustanova. Jedan je od najpoznatijih promotora znanosti u Hrvatskoj. 

Po mnogočemu jedinstven, za znanstvenika neuobičajeni umjetnički pristup znanosti, primjer je kako uspješno povezati znanost, obrazovno-odgojni proces i emocionalnu inteligenciju. Kao produkt njegova osobna traženja novih puteva u prijenosu ne samo informacija već i nesvakidašnje stvaralačke energije, nastaju predavanja koja iz godine u godinu imaju sve veći broj vjernih slušatelja. Za prof.dr.sc. Ostojića ta predavanja su "dramaturški" činovi jasnih ideja, koji energijom vidljivih i nevidljivih poruka, sinestetičkom pobudom svih naših osjetila, snažno utječu na motivaciju i aktivacija emocionalne i svih drugih vrsta inteligencije, razmišljanje i građenje ili dopunjavanje vlastitih spoznajnih sustava, kako nam on otkriva prije samoga razgovora. 

Zbog svog rada na popularizaciji i promidžbi znanosti u 2011. godini, dobio je Državnu nagradu za znanost u kategoriji biomedicinskih znanosti, kao i godišnju Nagrade Grada Rijeke za za izniman doprinos spoznaji, promociji, popularizaciji i unapređenju biomedicinskih znanosti. Razgovor s prof. Ostojićem je nastao kao reakcija na njegove posljednje javne nastupe u emisijama Drugi format na HTV1 i Akademskih ¼ ure s radija Rijeka i kao želja da čitateljima približimo razmišljanja jednog našeg znanstvenika. 

Može li znanost biti ozbiljna, a da nije dosadna?

S.O.: Svakako. Budimo svjesni spoznaje da je stvarnost samo iluzija koju kreiraju osjetila. Znanost je prelijepa u svojoj jednostavnosti kao i priroda čije smo dio. 

Je li znanost u Hrvatskoj dovoljno kvalitetno i kvantitetno zastupljena u medijima iz percepcije znanstvenika?

S.O.: Nije, ne samo iz percepcije znanstvenika. No osim medija koji znanosti prilaze senzacionalistički i počesto dodvornički, 'krivnja' je i na samim znanstvenicima, koji gotovo da nemaju potrebu razgovarati s onima koji su najbrojniji i zbog kojih znanost stvarno i postoji - običnim, 'malim' ljudima. Prečesto znanstvenici svoju odgovornost serviraju samo onima koji ih financiraju i koji odlučuju o njima. Na taj način znanost postaje elitistička i hermetična, podržavajući 'mit o sebi'. U akademskoj zajednici postoji strah ili bolje rečeno nepotrebnost 'pretjeranog pojednostavljenja' kodiranog jezika kojim se znanstvenici služe.

Smatram, da je stoga jedna od društvenih odgovornosti znanstvenika, da stalno i otvoreno, primjerenim jezikom, jednostavno i široko raspravljaju s društvom o društvu, pravdajući 'istraživačku ekspediciju' kojom usmjeravaju našu civilizaciju. Ukoliko su kapetani brodova kojima plovimo u budućnost, moraju nam ukazati na smjer koji su odabrali, kao što, također, trebaju 'obznaniti' javnosti mogućnost da kormilom upravlja 'netko drugi'. Bez obzira drže li oni svoje ruke na 'upravljaču' aktivno ili pasivno, potrebna je odgovornost globalnog iznošenja svih važnih informacija kao javnog dobra, a ne da su one vlasništvo prvenstveno određenih interesnih skupina, vojne, farmakološke i biotehnološke industrije, kao i pripadajućih korporacija i bankarskog sustava. 

Zašto kažete da je cilj znanosti sažet u jednoj riječi - preživljavanje? Nije li svrha znanosti poboljšati život i i unaprijediti čovječanstvo?

S.O.: Da, ali prije svih tih lijepih i svetih misija, treba preživjeti. Istraživanje te teme nije izbor već imperativ! Treba nam eksponencijalni skok u novu znanstvenu paradigmu. Umjesto da trošimo enormne resurse za pronalaženje lijeka protiv raka - naučimo ljude zdravom životu, jer ne treba smetnuti s uma da je 90% zloćudnih novotvorina – stečeno. 'Znanost za preživljavanje' je i besplatna energija, dostupna svima. Ne treba je 'pronalaziti' jer energija ne nastaje i ne nestaje, ona je tu i samo mijenja svoj oblik. Treba je objasniti i dati na korištenje. 

Umjesto riječi – prevencija, radije se volimo igrati rječju – kontrola. Umjesto 'pojednostavljenja' znanosti i njenih ciljeva, ulazimo u zamku determinističkog kaosa koji pred znanost postavlja neprobojne barijere, ispred spoznajnih mogućnosti znanstvenika. Znanost nije svemoguća jer su prirodni zakoni suviše složeni. I toga moramo biti svjesni i prihvatitit da nismo gospodari Svemira. Nismo u stanju shvatiti ključne mehanizme, kreirati život, no željeli bismo patentirati kontrolu nad njima? I stoga je vjerojatno da se nikada nećemo približiti ključnom 'upravljačkom  mehanizmu', jer znanstveno tretiramo pojednostavljenu sliku stvarnosti, a ne egzaktno samu stvarnost.

Brzina kojom degradiramo sve oko sebe, pa i same sebe, neopisiva je. Društvo više ne može slijediti brzinu tehnološkog i znanstvenog razvoja i dramatično zaostaje s objašnjavanjem glavnih znanstvenih postignuća. Jesmo li sposobni suočiti se s time? 

Gdje ste učili o emotivnoj, mislilačkoj strani života - dobiva li znanstvenik to kroz obrazovanje i ima li vremena baviti se i 'društvenim i duhovnim' segmentom znanosti?

S.O.: Znanstvenici moraju procijeniti dokaze, ali bi trebali i proučavati svijest, jer bez nje nema temeljne sposobnosti ljudskih bića - sposobnosti kreativnog razmišljanja. Duša je 'ono' o čemu prirodne znanosti ne znaju ništa. Upravo taj emocionalni dio našeg uma, nešto je što nam uz ostale inteligencije koje umrežavamo u sebi označava kompleksnost postojanja i produktivnog djelovanja, osmišljanja novih pristupa.

Ne smijemo zaboraviti činjenicu da mašta uvijek prethodi znanju. Istovremeno, obrazovanje bazičnih znanstvenika ustrojeno je tako da se 'ne gubi vrijeme' na 'trivijalnosti' poput 'društvenog i duhovnog'. 'Poticanje maštanja' postaje gotovo zabranjenom kategorijom, usmjerenom isključivo 'lijepim umjetnostima', a nikako 'ozbiljnoj', metodološkoj, repetitivnoj znanosti. Osebujni zanesenjaci, umjetnici, pjesnici, slikari... samo su poput cvrčaka u basni 'Cvrčak i mrav'. A znanstvenici su mravi. Barem oni tako misle.

Stoga je, nažalost, holistički pristup pogonjen emocijama, samo osoban izbor svakog pojedinca. To je odluka koliko ćemo 'duboko i široko' pristupati svijetu oko nas, i svaki dan, iznova i ispočetka, čuditi se životu poput malog djeteta. No, ne zaboravimo, iako temeljena isključivo na dokazima (kao i znanost), istina je uvijek simfonična. Moramo biti hrabri suočiti se sa novim izazovima i otići na 'nova putovanja'.

Sigurnost postojećeg moramo zamijeniti sa nesigurnošću novog. Uostalom, ako hrabro radimo ono što volimo i slijedimo svoju intuiciju, ona nas nikad neće odvesti tamo gdje nas pozitivna energija koju smo na tom putu stvorili, neće zaštiti od onog čega se bojimo. I naposlijetku, ne treba podcjenjivati mogućnost da stvari ipak mijenjamo: Arthur Schopenhauer je po tom pitanju rekao: Sve istine prolaze kroz tri faze: Prvo se ismijavaju, zatim im se nasilno suprostavlja i treće, prihvaćaju se kao očite, samo dokazljive! 

Saša Ostojić gostovao je u Akademskih 15 minuta razgovora o znanosti na Ri-TV

Novac nije smisao života, ali ne treba li nam novac kako bismo ostvarili nematerijalna zadovoljstva - pomogli potrebitima, putovali svijetom, kupovali knjige iz kojih crpimo strast.

S.O.: Naravno da se bez novca ne može, ali posve je druga dimenzija postojanja ukoliko on postaje, uz moć koju donosi, najvažnijim smislom. Manipulacija oko nas je sveprisutna, u svakom, pa i najmanjem dijelu naših života. U sustavu programirane svijesti, isto je takva i kriza koja nas okružuje, planirana alatom virtualnog, kompjutorskog novca. Ukoliko izgradimo sustav temeljen na drugim vrijednostima, koji je manje materijalan i koji potiče vezu emotivnog tijela s prirodom, prije ćemo se riješiti ovisnosti o lažnom 'blještavom' svijetu koji nas okružuje i kojeg, kao hipnotizirani, slijepo slijedimo. Time ćemo pomoći racionalnom tijelu da se približi smislu i istini, živjet ćemo manje opterećeni 'da nešto moramo'. Što prije toga postanemo svjesni, postoji šansa da barem dijelom proživimo ono što uistinu jesmo, umjesto da živimo nečiji tuđi život, 'ulogu' koje su nam namijenili. 

Nije li vaš stav da ljudi trebaju činiti dobro kad ih nitko ne vidi isto tako jedan od načina zadovoljenja potrebe baš iz tog momenta kako smo skromni i samozatajni? Ne bi li trebali pustiti ljudima slobodu da zadovolje svoje potrebe, a ako usput i pridonose društvu i to je već nešto?

S.O.: Pitanje svih pitanja je zašto činimo to što činimo? Altruizam, kao princip 'osjećam se dobro kad činim dobro' (i kad drugi to vide) ima i svoje drugo, nevidljivo lice - agape ili nesebični altruizam. Pitanje je postoji li on u (današnjoj) znanosti? Naime, znanost je samo jedan od proizvoda ljudske prirode koju dominantno obilježavaju sebičnost, kompetitivnost i opsjednutost posjedovanjem.

Činjenica je da znanstvenici različitim istraživanjima pokazuju superiornost inteligencije, a nakon objavljivanja znanstvenih članaka i knjiga svoju potentnost javno 'oglašavaju'. Bilo bi zanimljivo anoniman sustav recenziranja članaka (zbog objektivnosti) prenijeti i na testiranje znanstvenog egoizma na način anonimne objave rezultata. Jer nisu važna imena, već opće dobro koje donose znanstvene spoznaje iz relavantne literature. I Einstein je progovorio o znanstvenom egoizmu, rekavši:'Od svih slavnih osoba, Marie Curie jedina je koju slava nije iskvarila.' 

Ide li naša civilizacija ka kolapsu i koliko je blizu eventualni krah društva kakvog poznajemo? Osim kapitalizma, utječe li na to i još neka pojava u društvu?

S.O.: Krah tehnološkog društva kojeg zovemo razvijenim, prvenstveno se događa jer je sve tiši unutrašnji glas u nama, onaj koji ponekad nazivamo savješću. Moralna degradacija rastače ljudsku bit. U oslikavanju sadašnjosti, parafrazirat ću Jana Wicherinka. Došli smo do raskrižja. Ako nastavimo ovim putem, kao vrsta možda nećemo preživjeti skoru budućnost. Suočeni smo s ogromnim ekološkim problemima i očiglednim klimatskim promjenama. Globalna ekonomska kriza ubrzano mijenja kvalitetu naših života. 

Postoji pobuna u svakom kutku naše Zemlje, a nasilje je sve ekstremnije. Svjetska kultura podijeljena je između sukobljenih religija koje nastoje radikalizirati skupine unutar naših društava. Prijetnja terorizma predstavlja stvarnu opasnost stabilnosti svijeta. Potpuno smo sposobni za samouništenje ukoliko ne promijenimo smjer. Eto, upravo zbog toga navodim da je cilj znanosti (društva) postao – preživljavanje. Za drugo nemamo vremena. Ključ 'novog poretka' nije temeljen na bespoštednoj borbi najboljih, nego na suradnji 'nesavršenih'. I na novim ciljevima.

Je li vrlo hladna ovogodišnja zima posljedica klimatskih promjena i koji je vaš stav prema fenomenu globalnoga zatopljenja?

S.O.: Morley je jedniom prigodom izjavio: 'Čovjek čini veliku strku oko ovog planeta koji je tek kuglica u ležaju svemira.' Priroda je u vječnim ciklusima koje, iako ne razumijemo, nastojimo prilagoditi sebi. Mi ustvari cijelo vrijeme tretiramo prirodu na način da joj dajemo ljudske osobine - cilj, plan, namjeru, smjer i smisao. A priroda je nešto puno složenije od površne razine kojom joj prilazimo. Nedostaje nam riječ – RESPECT! 

Što mislite o društvenim mrežama koje danas uzimaju maha među populacijom, imate li svoj profil na njima?

S.O.: Društvene mreže samo su ogled manipulativnog, kontroliranog, dehumaniziranog, depersonaliziranog, plošnog, konzumističkog društva lažnog sjaja. Podastire nam se slika svijeta koja nam je navučena preko očiju da bi sakrila istinu. Činjenica je da će grupa mladih ljudi sjediti za zaslonima svojih 'gadget-a' i 'četati' i 'lajkati' putem neke od mreža, iako su fizički za istim stolom u nekom kafiću, nemajući potrebu za stvarnom interakcijom. Živimo u stalnoj 'fetalnoj poziciji', iz naslonjača gledamo na svijet kroz 'stakleni ekran', bio to vjetrobran automobila ili zaslon televizora, računala, mobitele ili tableta.

No, činjenica je, također, da se društvo mijenja i da i u sociološkom smislu donosi nove pojave, koje nužno ne moraju biti loše u svim aspektima. Internet, kao svojevrsni 'globalni um', dostupan uvijek i svima poput velikog Oz-a, postaje važan čimbenik promjena u realnom vremenu. Naša je odluka da li ćemo 'alate' Interneta usmjeriti tome da postanemo pametniji, ili dozvoliti da potpuno unište vjeru u našu sposobnost i tako 'izbrišu' našu osobnost. Ključ razotkrivanja manipulacije je u spoznaji da uz činjenice koje nam dnevno podastiru, ide i manje primjetno uputstvo kako ih interpretirati.

Potreban nam je širokospektralni odgoj koji ne ograničava upotrebu ičeg, ali istovremeno upozorava na štetnost nekih pojavnosti. Da bi spoznao da je nešto dobro, moraš usporediti s onim lošim. Koliko je štete našoj civilizaciji donijela interpretacija da je smisao evolucije bespoštedna borba za najbolje, iako je izglednije da preživljavaju najbolje prilagođeni. Ključ je u osobnoj kritičnosti i izboru kojim ćemo putem. Što se tiče mog pojavljivanja na društvenim mrežama, prisutan sam u 'light' verziji profila na Facebooku. Za mene je to najjednostavniji način za obavještavanjem o javnim nastupima u kojima govorim i o onom iznesenom u ovom kratkom razgovoru.

Imate li obitelj i kako gledate na ulogu obitelji u današnjem životu pojedinca?

S.O.: Da, imam prekrasnu obitelj. Zajedno sa suprugom, pokušavam djeci utkati osjećaj slobode i odgovornosti. I danas, kao i od početka društva, obitelj je početna i pokretačka cjelina koja je jamac zdravog u nama i oko nas. Sve ono esencijalno za život, sadržaj, a ne oblik, trebamo ponijeti u život iz svoje obitelji, prenijeti iz djetinjstva 'škrinjicu' znanja i ljepote u 'realan' život odraslih. Stoga obitelj jest uistinu pravi temelj zdravog poimanja svijeta, života i naše uloge u njemu.

Oni koji svjesno razaraju i degradiraju život, znaju da je to najlakše ako to prvo učine s institucijom obitelji. A to je ono, što se upravo događa na globalnoj razini. U potpunosti sam siguran da nam treba novi, globalni 'Manifeste des Intellectuelles', koji će se umjesto kapetanom Dreyfusom, baviti razotkrivanjem licemjerja današnjeg društva, i pružiti smjernice za održivo preživljavanje sutra.