Upozorenje zločestim curama - izopćavanje šteti objema stranama
Jeste li primijetili da je prilikom prekida veze neugodno ne samo osobi koja je ostavljena, već i osobi koja ostavlja? Da je poslodavcima nekada jako teško dati radniku otkaz? Da prilikom svađe u kojoj je jedna osoba odbačena i među ostatkom grupe vlada napeta atmosfera?
Ako ste mislili da sustavno odbijanje nekoga nanosi bol samo odbačenoj osobi, pripazite. Nova istraživanja pokazuju da su osobe koje namjerno izbjegavaju nekoga podjednako traumatizirane tim iskustvom.
„U stvarnom životu i u akademskim studijama, uglavnom se fokusiramo na bol nanesenu žrtvama u slučajevim socijalne agresije“, kaže koautor Richard Ryan, profesor kliničke i socijalne psihologije na University of Rochester. “Ova studija pokazuje da osobe koje popuste pod pritiskom da odbacuju druge također proživljavaju osobnu bol. Njihova trauma je drukčija nego u odbačene osobe, no ne i manje intenzivna.“
Što uzrokuje ovu nelagodu? Istraživači su otkrili da postupanje prema uputama da ignoriraju drugu osobu mnoge ljude tjera da osjećaju sram i krivnju te smanjen osjećaj autonomije, objašnjava Nicole Legate, glavna autorica rada Psychological Science i doktorska kandidatkinja na University of Rochester. Rezultati su također pokazali da nanošenje socijalne patnje u ljudima stvara osjećaj manje povezanosti s drugima. „Mi smo u srži društvena bića“, pojašnjava Legate. „Tipično je da smo empatični i da izbjegavamo povrijediti druge osim ako nismo ugroženi.“
Rezultati ističu skrivene posljedice podlijeganja zahtjevima za odbacivanjem određenih pojedinaca baziranih na društvenim stigmama, kao što je homoseksualnost, pišu autori. Studija omogućuje predodžbu o šteti obiju strana u slučajevima društvenog zlostavljanja.
Da bi zabilježili dvostruku dinamiku socijalnog odbacivanja, istraživači su koristili Cyberball, internetsku igricu koju je razvio Kiplinga Williamsa sa Purdue Universityja, istraživač pojave izopćavanja. U svom istraživanju, Williams je Cyberball koristio za proučavanje posljedica odbacivanja na odbačenoj osobi koju su ostala dva igrača ignorirala u igri.
Slično kao u Williamsovom istraživanju, u istraživanju posljedica socijalnog odbacivanja na samog odbacivača, svaki sudionik je trebao dobacivati loptu između još dva „igrača“ u igri. Sudionici su bili uvjereni da igrače kontroliraju stvarni ljudi sa svojih računala dok su zapravo virtualni igrači bili unaprijed programirani da ili igraju pošteno (svakome dobacuju loptu jednako) ili igraju „bezobzirno“ (ignoriraju jednog igrača nakon početna dva bacanja).
Istraživači su nasumično podijelili 152 studenta u četiri grupe prema zamišljenim scenarijima igre. U grupi „odbacivača“, jedan od virtualnih igrača je bio programiran da ignorira drugog virtualnog igrača te je sudionik studije prema uputama također trebao ignorirati tog istog igrača. U drugoj skupini, situacija je bila u potpunosti drukčija. Ovaj put je programirani igrač isključivao stvarnog sudionika istraživanja. Iako je prema uputama trebao dobacivati loptu ostalim igračima, sudionik istraživanja je većinu vremena bio praznih ruku, promatrao dobacivanje lopte između ostala dva igrača bez mogućnosti da se sam uključi.
Prije i poslije igranja igrice, sudionici su trebali ispuniti upitnik koji je sadržavao 20 stavki kojima bi se procijenilo njihovo raspoloženje kao i osjećaj autonomije, sposobnosti i povezanosti.
U skladu s ranijim istraživanjima o izopćavanju, studija je pokazala da biti odbijen, čak i od osobe nepoznatog lica u igri, djeluje uznemirujuće i uopće loše na sudionikovo raspoloženje. „Iako ne ostavlja nikakve vidljive ožiljke, pokazalo se da odbacivanje aktivira iste živčane putove kao i fizička bol“, kaže Ryan. No, podaci pokazuju, iako iz drukčijih razloga, da pridržavanje uputa za ignoriranje drugih djeluje jednako obeshrabrujuće. Ova studija pokazuje da su psihološke posljedice odbacivanja drugih primarno povezane s padom osjećaja autonomije i povezanosti.
Ovi rezultati, pišu autori, potvrđuju teoriju samoodređenja prema kojoj pripadnici različitih kultura imaju iste osnovne potrebe za autonomijom, osjećajem sposobnosti i bliskošću te ostvarivanje ovih snažnih potreba vodi do veće sreće i psihičkog razvoja. Potreba za povezanošću s okolinom je jedna od osnovnih čovjekovih potreba, poput žeđi ili gladi, te vuče korijene iz samih početaka evolucije čovjeka i društva. Prve društvene zajednice su nastajale zbog potrebe za preživljavanjem te biti isključen je značilo biti osuđen na smrt. Upravo je ta prethistorijska nužnost udruživanja razlog potrebe za zajedništvom današnjega modernog čovjeka, bez obzira na njegovu kulturnu pripadnost.
Istraživači su proučavali zasebne učinke praćenja uputa koje nisu uključivale ignoriranje drugih. Utvrđeno je da se studenti koji su bili zaduženi da bacaju loptu podjednako svim igračima osjećaju manje slobodnima nego igrači iz „neutralne“ grupe kojima je bilo dopušteno igrati igricu kako god su htjeli. Ipak, nijedna od ostalih grupa nije doživjela nelagodu kakva je bila zabilježena kod igrača koji su trebali isključivati druge igrače.
Ova nova istraživanja su utemeljena na klasičnom radu Stanleyja Milgrama, psihologa sa Yale Universityja, i ostalih koji su pokazali da ljudi nevoljko pristaju biti vođeni autoritetom da nanose bol drugima. Kao i u Milgramovim istraživanjima, samo je mal broj sudionika u ovom istraživanju odbio ignorirati drugog igrača. Autori predlažu da bi buduća istraživanja mogla istražiti razliku između pojedinaca koji su podlegli i onih koji su se oduprli pritisku da povrijede druge. Cody DeHaan s University of Rochester i Netta Weinstein s University of Essex, Ujedinjeno Kraljevstvo, su također doprinijeli ovoj studiji.
U kontekstu ovog istraživanja, moguće je povući paralelu s rezultatima Williamsovog istraživanja. Prilikom istraživanja, Williams je sudionike istraživanja koji su bili ignorirani prilikom dobacivanja lopte u igri Cyberball podvrgao funkcionalnoj magnetskoj rezonanci (fMRI). Snimke su pokazale da duševna bol nanesena odbacivanjem aktivira ista područja mozga kao i fizička bol. Jednostavnije rečeno, bol pri ignoriranju neke osobe njen mozak registrira jednako kao i bol kad osoba slomi ruku. Objašnjenje takvog načina funkcioniranja mozga krije se u jednostavnijem razvoju jednog moždanog kanala za sve oblike boli, nego više kanala za više tipova boli.
Nadalje, pokazalo se da se takva duševna bol može liječiti odnosno ublažiti na isti način kao i fizička bol. Kod ispitanika koji su svakodnevno tri tjedna pili analgetike je zabilježen manji osjećaj odbačenosti i tuge nakon igranja igrice nego kod ispitanika koji su u jednakom periodu pili placebo tablete, a također su bili ignorirani prilikom igranja Cyberball-a. Izjave ispitanika su bile potkrijepljene i fMRI snimkama na kojima se jasno mogla uočiti manja aktivnost u području mozga zaduženom za registriranje boli kod prve skupine ispitanika nego kod druge grupe.
Uzevši u obzir rezultate Williamsovog istraživanja, daljnja istraživanja po pitanju reagiranja osobe na podlijeganje pritisku da ignorira drugog pojedinca bi mogla krenuti u pravcu ispitivanja ponašanja odbacivača, koliko se točno sam postupak ignoriranja odrazio na njegovo razmišljanje, djelovanje, moždane aktivnosti te može li se njegovo stanje kontrolirati nekim drugim aktivnostima ili lijekovima kao, npr. analgeticima u prethodnom, Williamsovom istraživanju.
Bitno je zapamtiti jednu stvar: ukoliko povrijedimo nekog drugog, utoliko smo i sebi naštetili. Drugi put kad vam bude loš dan, nemojte naokolo ponižavati i ignorirati ljude. Malo ljubaznosti će drugog poštedjeti boli i neugodnosti, a vama možda i pomoći.
Izvor: University of Rochester