Sve što je lijepo je također i dobro - odakle ovaj stereotip?
Istraživanja objavljena u časopisu The Quarterly Review of Biology su pokazala da fizički privlačnijim osobama podsvjesno pridajemo pozitivne društvene karakteristike kao što su vjerodostojnost, inteligencija ili sreća.
Prema mnogim istraživanjima, privlačnije žene ostali percipiraju kao ekstrovertiranije, samosvjesnije i otvorenije. Ta značajka vidljiva je bez obzira na kulturu, postoji univerzalan “dogovor” o tome što čini nekoga relativno privlačnim- mladenačke crte lica uključujući i velike oči kada govorimo o ženama, visok kraniofacijalni omjer, i relativno mala čeljust. Osim ovih značajki, na procjenu privlačnosti utječe i simetričnost lica, sklad u proporcijama pojedinih dijelova lica te ravan profil.
Više pažnje dajemo privlačnijima
Također, istraživanje objavljeno u Psychological Science, otkriva da više pozornosti poklanjamo osobama koje smatramo privlačnima. Tijekom vrlo kratkog susreta sposobni smo točno uočiti karakteristike osoba koje smatramo privlačnima, točnije od osobina ljudi koje ne smatramo toliko privlačnima. Ovo istraživanje pokazalo je da razlog leži u tome što smo privlačne osobe spremni pozornije promatrati i posvetiti im više pažnje.
U rujanskom izdanju časopisa The Quarterly Review of Biology, dr. I. Elia, nezavisna znanstvenica sa Sveučilišta Cambridge, u svom objašnjenju rezultata istraživanja provedenog na lisicama u Rusiji (poznatog pod nazivom “Farm Fox Experiment) spojila je genetiku, fizičku i socijalnu antropologiju te psihologiju. Svojom interpretacijom eksperimenta pokušala je objasniti porijeklo ljepote i u isto vrijeme razjasniti drevnu filozofsku povezanost ljepote s dobrotom uz pomoć uvjerljivih neurohormonalnih argumenata.
Bolje prolazile lisice s okruglijim lubanjama
U prošlosti su sive lisice (Vulpes vulpes) bile selektivno uzgajane za prijateljsko ponašanje prema ljudima pa je tako u vremenskom periodu od 20 godina nastala linija pripitomljenih, povjerljivih i razigranih lisica. Znanstvenici su primijetili da su uz poželjne osobine ponašanja ove lisice također brže razvijale i pokazivale fizičke značajke svojstvene mlađim jedinkama, uključujući zaobljenije lubanje, plosnatije lice, manje noseve i kraće njuške. Budući da su ove neotenične značajke (značajke koje se javljaju kod mladih) nastale kao rezultat genetski kontroliranih promjena u prijateljskom ponašanju, možemo zaključiti da ljudskim bićima ljepota lica signalizira veću pristupačnost i društvenost pojedinca.
U eksperimentu, za razvoj prijateljskog raspoloženja utjecalo se i na hipotalamusno-hipofizno-nadbubrežnu osovinu (HHN osovina) koja kontrolira strah i agresiju. Selekcijom kojom su se nastojala smanjiti oba ova stanja promijenjena je funkcija trijada, a njome i razina hormona koja je, zbog ranijeg fizičkog sazrijevanja, također utjecala i na drugačije fizičke značajke. Ranijim koštanim sazrijevanjem lubanja postaje više nalik obliku kupole te daje veći kraniofacijalni omjer i čini lice kraćim, što ljudska bića percipiraju dragim.
Prirodni selektivni pritisak u razvoju pristupačnosti zasigurno je slično djelovao i kod sisavaca, budući da su previše agresivne ili plašljive jedinke često sudjelovale u hranjenju ili preživljavanju potomaka. Mlađe i ženske jedinke prirodno su više uključene u rano hranjenje od muških jedinki pa nije začuđujuće što se neotenična lica i ponašanja obično javljaju kod mlađih ženskih jedinki i što se te strukture lica obično vežu uz prijateljstvo, interakciju, smirenost, povjerenje i društvenost.
Ne suditi knjigu po koricama
Neke neotenične promjene mogu govoriti u prilog sposobnosti interakcije, suradnje i učenja kod ljudi i ostalih vrsta. Čini se da je intuitivna ili namjerna selekcija poboljšala neotenični “paket” koji uvjetuje smirenost, znatiželju i brižne odnose među pojedincima. Istraživanja dosljedno pokazuju da je relativna privlačnost lica kod muške i ženske djece i odraslih povezana s društvenošću i inteligencijom.
Iako današnje društvo dobro zarađuje na stereotipu o ljepoti i pozitivnim osobinama, istraživanja pokazuju da je cijela tema puno kompleksnija od same prosudbe “knjige po koricama”. Lijepo lice na naslovnici povećava znatiželju i pozitivan stav, ali obično ne utječe na mišljenje o proizvodu i na potrebu za kupnjom.
Također, iako se većina ljudi slaže u odabiru privlačnijeg partnera, naposljetku odabiru osobu koja je blizu njihovoj razini privlačnosti i koja ima slične interese. Psiholog David Perrett ističe da simetriju lica, primjerice, svi preferiraju, ali je važnija ženama koje same sebe smatraju privlačnijima pa tako važnost simetrije ovisi o našim slikama o nama samima. U traženju partnera, osim ovih važni su i brojni društveni čimbenici, a sve veća važnost vizualnog za dr. Perretta krije se u evolucijskim promjenama koje su nas kao bića koja su aktivna danju natjerale da se više koristimo osjetilom vida.
Istraživanje s lisicama stvorilo je plodno tlo za učenje i suradnju unutar i između različitih skupina sisavaca koja je ostvariva zbog promjene u HHN osovini, koja prilikom prijateljskog ponašanja potiče slične reakcije unutar inače različitih vrsta. Iako ovo zahtijeva daljnje istraživanje, čini se da su nam različite vrste poput čimpanzi i kitova ubojica selekcijom postali sličniji, a kao posljedicu toga su razvili i različite društvene i strukturalne osobine (kao npr. guste zube) koje imaju i ljudi i domaće životinje.
Izvor: University of Chicago Press Journals, University of British Columbia, Face and Emotion, LA Times