Primjena teorije informacije u lingvistici za objašnjavanje razlike u ljudskim jezicima
Komunikacijski lanac sastoji se prvenstveno od jednog odašiljača, jednog prijamnika, jedne veze koja ih spaja i koja omogućuje prijenos – informacije.
Ljudska komunikacija sastoji se od pošiljatelja, primatelja te poruke, koja putuje kanalom od jednog prema drugome i koja se kodira znakovnim sustavima od kojih se kao onaj najsofisticiraniji i najmoćniji smatra jezik. Kodiranje i dekodiranje poruke odvija se u samom pošiljatelju odnosno primatelju i ono se provodi nesmetano bez obzira na vanjske čimbenike, no sam kanal izložen je vanjskim faktorima koji ometaju prijenos poruke. Oni se nazivaju šumom, smetnjama ili bukom u kanalu.
U članku Larryja Hardestyja, MIT News Office, znanstvenici Tehnološkog instituta države Massachussetts (MIT) teoretiziraju o razlikama u jezicima svijeta, usredotočuju se na sam kanal u komunikacijskom činu te svojom teorijom o jezičnim mehanizmima u službi svoje svrhovitosti, još jednom potvrđuju izuzetnu kompleksnost ljudskog jezičnog djelovanja.
Primjena teorije informacije u lingvistici
Znanstvenici vjeruju da teorija informacije – disciplina koja nam omogućuje digitalnu komunikaciju – može objasniti po čemu se razlikuju ljudski jezici.
Cambridge, Mass – većinu jezika – ugrubo, njih 85 % - može se svrstati u dvije kategorije:
1. jezici čija je osnovna sintaktička struktura: subjekt-predikat-objekt (engl. the girl kicks the ball; djevojčica udara loptu), poput engleskog, i
2. jezici čija je osnovna sintaktička struktura: subjekt-objekt-predikat (engl. the girl the ball kicks; djevojčica loptu udara), poput japanskog.
Još uvijek ne znamo sa sigurnošću zašto je to tako, ali znanstvenici s MIT-ova odsjeka kognitivnih znanosti danas vjeruju da fenomen mogu objasniti teorijom informacije, disciplinom koju je gotovo u potpunosti samostalno oformio Claude Shannon, dugogodišnji profesor na MIT-u, te koja je dovela do digitalne revolucije u komunikacijama. Znanstvenici će predstaviti svoju hipotezu u sljedećem broju časopisa Psychological Science.
Shannon je posebno bio zaokupljen problematikom očuvanja potpune obavijesti u komunikacijskoj buci – raznim vanjskim čimbenicima koji utječu na samu poruku na njenom putu od pošiljatelja prema primatelju. Ted Gibson, profesor na odsjeku kognitivnih znanosti na MIT-u i autor rada, navodi ljudski govor kao primjer za Shannonov „bučni kanal“.
„Pokušavam ti poslati neku svoju misao, postoje šumovi u tom mom izgovoru.“ daje za primjer Gibson. „Možda ne izgovorim ono što sam mislio – odaberem krivu riječ, ili što god. Čak i kad izgovorim točno, ti možda čuješ krivo. Tu su zatim prostorni čimbenici oko signala koji nam mogu zeznuti cijelu stvar. To je realan problem. Znanstvenici s MIT-a u svom radu tvrde da jezici razvijaju svoja pravila kombiniranja leksičkih jedinica tako da se minimiziraju moguće greške u komunikacijskom činu koje se pojavljuju zbog buke u kanalu.
Pomiješani signali
Do hipoteze su došli nakon što su pokušali objasniti neobične rezultate eksperimenta predstavljenih 2008. godine u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences. Eksperiment je bio proveden u sklopu Saxeinih predavanja. Eksperiment se sastojao od toga da su izvornim govornicima engleskog jezika bile prikazane grube digitalne animacije jednostavnih događaja koje su morali opisati isključivo gestama.
Začudilo ih je to što su prikazane događaje u kojima čovjek vrši radnju nad neživim objektom, poput ´djevojčica udara loptu`, ispitanici pokušavali prenijeti redom da objekt u rečenici prethodi predikatu – iako u engleskom jeziku predikat obično prethodi objektu. U situaciji gdje čovjek vrši kakvu radnju na drugom čovjeku, poput ´djevojčica udara dječaka`, ispitanici su ipak najčešće gestikulirali predikat prije objekta.
„Razmjeri nisu uopće mali“; zaključuje Gibson. „Radi se o 70 posto na svakoj strani, tako da se radi o pomaku od oko 40 posto.“
Gibson tvrdi da se tendencija govornika jezika s osnovnim rečeničnim oblikom subjekt-predikat-objekt (SPO) da gestikuliraju subjekt-objekt-predikat (SOP) redom može objasniti time da je čovjeku općenito svojstvena jezična rekapitulacija stare informacije prije uvođenja nove. Teorija „staro prije novog“ – koja je prema lingvistkinji Ellen Price s pensilvanijskog sveučilišta poznata i kao teorija „navedeno-novo, poznato-novo i presupozicija-fokus – izrazito je zastupljena u lingvističkoj literaturi, počevši od rada njemačkog filozofa Hermanna Paula iz 1880. godine.
Zamislimo, na primjer, okolnosti jednog običnog razgovora u kojima bi netko zaista rekao „djevojčica je udarila loptu.“ Vjerojatno je govornik već spomenuo i djevojčicu i loptu – recimo da je bila priča o nogometu. Jedina nova informacija zapravo bi bio udarac.
Ako pretpostavimo prirodnu sklonost SOP redu riječi, postavlja se pitanje zašto ispitanici PNAS-ova eksperimenta gestikuliraju SPO redom riječi kada su i subjekt i objekt ljudi (osim ako je slučaj da je predikat nova informacija)? Objašnjenje znanstvenika s MIT-a je to da SPO red riječi bolje čuva informaciju u slučaju buke u kanalu.
Pretpostavimo da rečenica glasi „the girl kicked the boy“ (djevojčica je udarila dječaka) i da se jedna od imenica u rečenici – bilo subjekt, bilo objekt – izgubi u prijenosu poruke. U slučaju SOP reda riječi, slušatelj prima jednu od sljedeće dvije poruke: ili „the girl kicked“ (djevojčica je udarila) ili „the boy kicked“ (dječak je udario). Ako je red riječi SPO, ipak su dvije moguće poruke koju slušatelj prima: „the girl kicked“ (djevojčica je udarila) i „kicked the boy“ (je udarila dječaka): više informacija prolazi kroz buku u kanalu.
Činjenice
Znanstvenici s MIT-a tako objašnjavaju rezultate eksperimenta opisanog u radu objavljenom u PNAS-u 2008. godine. A što je s razlikama među jezicima svijeta? Gibson navodi da prva istraživanja ukazuju na korelaciju reda riječi i pripisivanja padeža u jezicima. Pripisivanje padeža izaziva morfološku promjenu riječi prema njenoj sintaktičkoj funkciji: u engleskom jeziku, na primjer, zamjenica se „she“ (ona) mijenja u „her“ ako ona koja udara biva onom koja je udarena. No, u engleskom imamo malo primjera pripisivanja padeža i engleski je jezik sa SPO redom riječi.
Japanski, jezik s jakom padežnom strukturom, ima SOP red riječi. Drugim riječima, u japanskom jeziku postoje drugi mehanizmi kojima se upućuje na to koja je od imenica subjekt rečenice, a koja je objekt, te je govornicima japanskog jezika svojstvena prirodna sklonost prema rečeničnoj formi – staro prije novog.
Gibson nadodaje da postoje jezici u kojima postoji pripisivanje padeža, no samo na živim objektima – zaključak je to koji se osobito podudara s teorijom znanstvenika s MIT-a.
Kako bi što bolje definirali svoj informacijsko-teorijski model reda riječi, Gibson zaključuje da mora sa svojim kolegama podrobnije opisati „svojstva buke“ govorenog komunikacijskog čina – kakve se greške najčešće pojavljuju te koliko su česte. To je i tema novih eksperimenata koji se provode tako da znanstvenici proučavaju dobivene interpretacije rečenica u kojima su riječi ili izbrisane ili nadodane.