U posljednje je vrijeme pljuskanje ili kako se formalno zove, „fizičko kažnjavanje“ često u vijestima. Doris Pinčić je nedavno podijelila javnost izjavom da je po guzi pljusnula svoje dijete, a u SAD-u je senator Ted Cruz otkrio: „Ako moja kći Catherine, petogodišnjakinja, kaže nešto za što zna da nije istina, dobije po guzi.“
Nedavno je i u Kanadi, nakon što je Komisija za istinu i pomirenje pozvala na zabranu pljuskanja djece, vlada liberalaca obećala ukinuti pravo roditelja da fizički discipliniraju djecu. U lipnju 2015. godine, vrhovni sud u Massachusettsu je donio presudu da država oduzme pravo na posvajanje paru koji je fizički kažnjavao djecu i podržavao da se djeca tuku po stražnjici pljuskama ili prutom. Par koji je bio optužen u navedenom slučaju je neuspješno zagovarao da je fizičko discipliniranje sastavni dio njihove kršćanske vjere.
Kako se navodi u novom članku Washington Posta: „Amerika polako ima sve manje podrške za pljuskanje po guzi. Ali, većina Amerikanaca ga i dalje podržava.“ Dakle, je li ok dijete ponekad pljusnuti po guzi, ako ne sluša?
Zašto preuveličavamo veselje roditeljstva?
Autor teksta navodi da on i supruga nemaju djece te da on ne pokušava cijeli slučaj promatrati sa strane i suditi parove čija djeca imaju vrlo teške probleme u ponašanju. Ali, kao psihijatar, ne može zanemariti sve više dokaza da tjelesno kažnjavanje, a što uključuje i pljuskanje po stražnjici (koje se obično definira kao udaranje djeteta otvorenom šakom bez uzrokovanja fizičke ozljede), ima značajno djelovanje na mentalno zdravlje djece.
Zašto roditelji djecu tuku po guzi
Pri proučavanju fizičkog kažnjavanja djece u SAD-u, profesorica psihijatrije na Sveučilištu u Toledu, Michelle Knox, uz veliku je ironiju opisala američki stav prema tjelesnom kažnjavanju:
„U SAD-u je protuzakonito udariti zatvorenika, kriminalca ili nekog drugog odraslog. Ironično je da su jedina ljudska bića koja je još uvijek dopušteno udarati najranjiviji članovi našeg društva – oni koje smo dužni štititi – djeca.“
Knox, poput mnogih drugih stručnjaka za zdravlje, navodi postojanje jake veze između fizičkog kažnjavanja i zlostavljanja djece, i upozorava da je „pljuskanje po stražnjici obično prvi korak u krugu zlostavljanja djece.“
AKO VAM SE SVIDIO OVAJ TEKST: Podržite portal donacijom za kavu :)
Ono što može početi kao dobronamjerna želja roditelja da disciplinira dijete često završi nagomilavanjem ljutnje roditelja i sve jačim udarcima.
Ne radi se o tome da je roditelj po prirodi „zao“ ili da je „zlostavljač djece“. Često je roditelj pod tolikim stresom da pukne i nije svjestan drugih načina discipliniranja, na primjer, korištenja „pauze za odmor“, oduzimanja privilegija i pohvaljivanja djetetovog pristojnog ponašanja.
Djelovanje pljuskanja na dijete
Psihološke posljedice za dijete izloženo fizičkom kažnjavanju se već dugo prate. U 2011. Državno udruženje liječnika pedijatrijske prakse je objavilo izjavu u kojoj navode:
„Fizičko kažnjavanje je važan faktor rizika za djecu koja razvijaju impulzivno i antisocijalno ponašanje (...) i djeca koja su često izložena fizičkom kažnjavanju (...) će češće ispoljavati nasilno ponašanje u odrasloj dobi.“
Slično tome, Američka akademija psihijatrije za djecu i adolescente je 2012. objavila:
„ (...) premda fizičko kažnjavanje može imati visok stupanj trenutnog poboljšanja ponašanja, neučinkovito je na duge staze i povezano je sa sve većom agresivnošću i manjom moralnom internalizacijom pristojnog ponašanja.“
Ukratko, pljuskanje djeteta po guzi se može činiti kratkoročno korisno, ali nije učinkovito i vjerojatno je dugoročno štetno. Dijete koje roditelji često tuku po stražnjici nauči da je upotreba fizičke sile prihvatljiv način rješavanja problema.
Roditelji protiv istraživača
Ima li iznimki ovih općih saznanja? Nema li slučajeva kada lagani udarac po stražnjici djetetu može donijeti dobro, ili barem ne uzrokovati neku značajnu posljedicu?
Mnogi roditelji tako misle, ali većina stručnjaka bi rekla da nema puno dokaza koji bi podržali takve tvrdnje. Dr. Marjorie Gunnoe, profesorica psihologije na Fakultetu Calvin, i njena suradnica, Carrie Lea Mariner su objavile istraživanje 1997. godine u kojem su zaključile da se „za većinu djece, tvrdnje da ih pljuskanje po stražnjici uči agresivnosti čine neutemeljenima.“
Gunnoe and Mariner navode da djelovanje pljuskanja može ovisiti o „značenju“ koje dijete poveže s njim. Na primjer, kada dijete pljuskanje shvati kao agresivnost roditelja (u odnosu na neagresivnu granicu), to se može povezati s agresivnim ponašanjem djeteta u starijoj dobi.
Mnogi roditelji kažu da neposlušnost djeteta dovede do pljuskanja po guzi, a ne obratno. Ipak, među radnicima za mentalno zdravlje postoji jak stav da svaki oblik fizičkog nasilja može uzrokovati štetu. Dr. Catherine A. Taylor sa Sveučilišta Tulane i njene kolege su u 2010. objavili da „čak i blaži oblik fizičkog kažnjavanja, kao što je pljuskanje, povećava rizik od agresivnog ponašanja kod djece.“
Pored toga, kliničke studije su pokazale da smanjena primjena fizičkog kažnjavanja djece može smanjiti agresivnost djece kasnije.
Potrebno je obrazovati roditelje
Roditelji koji vjeruju da nemaju drugog izbora osim pljuskanja neposlušnog djeteta ne trebaju lekcije od kliničara da im kažu kako to ne valja, ali trebaju stručnu potporu i obrazovanje, s ciljem smanjenja razine stresa i češće upotrebe drugih načina discipliniranja koji ne uključuju fizičko kažnjavanje.
Roditelji trebaju biti svjesni da postoje i drugi načini učenja lijepog i pristojnog ponašanja, te sprječavanja neposlušnosti, ali potrebno je obrazovati se i saznati koji su to načini. Roditelji, saznajte kako djecu naučiti lijepom ponašanju i poslušnosti bez prisutnosti fizičkog kažnjavanja, kako biste s njima izgradili prisan i pozitivan odnos u kojem ćete razumijevanjem i poštovanjem djecu odgojiti i naučiti kako se ponašati prema drugima.
AKO VAM SE SVIDIO OVAJ TEKST: Podržite portal donacijom za kavu :)
Izvor: IFLScience