Znanost se suočava s epidemijom ebole
Epidemija ebole u zapadnoj Africi 2014. godine je pokazala što se može dogoditi kada se zarazni virus pojavi među populacijom čiji je zdravstveni sustav neorganiziran, a gdje kulturni običaji, strah javnosti i nejasne granice jačaju širenje bolesti.
Izbijanje zaraze je također otkrilo da znanost ne razumije virus ebole dovoljno. Dok su se sredinom godine Svjetska zdravstvena organizacija i ostali mobilizirali kako bi se suočili s krizom, zdravstveni radnici su već počeli daleko zaostajati u borbi protiv širenja ebole. Znanstvenici su se borili da otkriju kako djeluje kada uđe u tijelo.
Dok su u tijeku bile samo studije u kojima su sudjelovale životinje, istraživači su također morali raditi na pronalasku vakcine i testiranju lijekova kako bi se proizvodi brzo dostavili na mjesto zaraze i borili protiv virusa za koji nema lijeka. Takav neobičan pristup je brzo dobio odobrenje, dok je broj mrtvih rastao.
Ebola je najteže pogodila narode zapadne Afrike, a ove je godine došla i do Španjolske i SAD-a. Ali, Gvineja, Liberija i Sijera Leone su najteže pogođeni.
Premda je ebola poznata kao opasan patogen od kad se prvi put pojavila 1976. godine, u prošlosti je uglavnom izbijala u ruralnim dijelovima, gdje bi sama od sebe i utihnula. Ali, to se nije dogodilo i ovaj put. Počevši na križanju Liberije, Sijera Leonea i Gvineje, zaraza se raširila iz tog udaljenog područja i uzrokovala iznimne slučajeve javljanja ebole u Europi i Sjevernoj Americi. Dolazak posjetitelja kojem je dijagnosticirana ebola iz Liberije u Dallas, a koji je poslije i umro, naglasilo je opću prirodu zaraznih bolesti danas. Do početka prosinca, epidemija je uzela 6 364 života i zarazila je najmanje 17 834 ljudi, više od svih dotadašnjih pojava ebole u proteklih 38 godina. Oko 35 posto zaraženih ljudi je umrlo.
Što je ebola i kako se prenosi?
Ebola je zastrašujući hemoragijski virus koji se prenosi tjelesnim tekućinama. Bolest se očituje groznicom, glavoboljom, povraćanjem i slabošću koje uzrokuje istjecanje krvi iz krvnih sudova. Pacijenti imaju teško unutarnje krvarenje i dnevno mogu izgubiti više od pet litara tekućine.
Zbog slučaja iz Dallasa nagađalo se može li se ebola prenositi zrakom. Ali, istraživači su u srpnju objavili da se kod majmuna ebola nije prenijela s jednog na drugog zrakom, što upućuje na to da je prilično nevjerojatno da se i kod ljudi prenosi zrakom. Prirodni izvor ebole nije poznat, ali sumnja se da su to tzv. voćni šišmiši jer oni nose virus.
Nizanjem genoma virusa pronađenih kod 78 pacijenata, istraživači su pratili sojeve odgovorne za trenutnu epidemiju, sve do širenja Zaire virusa ebole 2004. godine u središnjoj Africi. Nije poznato kako je virus prešao kontinent, a da putem nije uzrokovao epidemiju.
Kako bi shvatili zašto neki ljudi prežive infekciju, znanstvenici su usporedili miševe otporne na ebolu s miševima koji su joj podložni i otkrili da gen zadužen za istjecanje iz krvnih sudova može igrati važnu ulogu u intenzitetu bolesti. Druga studija objavljena u žurnalu mBio je otkrila da virus ebole može promijeniti svoj genetički materijal, pri čemu dodaje dodatne RNA građevne blokove. Te bi promjene mogle utjecati na to kako se virus razvija u ljudi.
Kontroliranje ebole
Ebola je uvijek bila tiha, a javljala se i zatim gubila u džungli. U zapadnoj Africi je otkriveno da pomaže ako su ljudi unaprijed upozoreni. Kada je epidemija počela, okolne su zemlje bile izuzetno oprezne, a malo širenje ebole u Nigeriji koje je donio putnik iz Liberije je prestalo do listopada zahvaljujući brzoj izolaciji bolesnih pojedinaca i nadgledanju stotina ljudi koji su možda bili izloženi toj bolesti.
Brzo djelovanje u Nigeriji pruža nam nadu. „To je dokaz da se širenje ove bolesti može zaustaviti korištenjem provjerenih i pravih metoda kontroliranja zaraze i praćenjem kontakta u javnosti," kaže Jeffrey Duchin, epidemiolog sa Sveučilišta Washington u Seattleu. S tim slučajem nepovezano širenje ebole u Demokratskoj republici Kongo koje je planulo u kolovozu i studenom ugašeno je takvim pristupom. Ali, prije toga ebola je ubila 49 ljudi.
Kontroliranja prenošenja nije bilo u ranoj fazi epidemije u zapadnoj Africi. Mnogi su bolesni ljudi odbijali liječenje, ostajali su kod kuće i nenamjerno zarazili svoju obitelj. Tradicionalni običaji ukopa, uključujući diranje tijela, virus su prenijeli i na žive. Javile su se glasine da strani radnici šire bolest. Bez lijekova ili vakcina koje bi ponudili i bez odgovarajućih zaliha intravenozne tekućine i dezinfekcijskih sredstava, zdravstveni radnici nisu imali dovoljno opreme kako bi se nosili sa sve više oboljelih.
Zaraza i liječenje
Bolesna osoba virus može širiti tjednima. Velik rizik od kontakta tjelesnih tekućina postao je jasan kad su neki zdravstveni radnici koji su nosili zaštitna odjela osjetili da se razbolijevaju. Poseban put izlaganja u tim slučajevima rijetko se može povezati s ubodom igle ili nekom drugom očitom greškom, kaže Daniel Bausch, liječnik sa Sveučilišta Tulane koji je radio s ljudima koji su se zarazili unatoč mjerama opreza. „Radi se o znatno više od toga," kaže on. „Dotaknete nešto i počešete se po oku ili namjestite masku." I to je to.
Kao odgovor takvim okrutnim uvjetima, Svjetska zdravstvena organizacija je dostavila prijenosne klinike, zaštitna odjela, proizvode za čišćenje, opremu za laboratorije i ostale potrepštine. Također su sankcionirali upotrebu neprovjerenih lijekova na nekoliko pacijenata oboljelih od ebole u kolovozu. Ali, zalihe su se brzo potrošile, a rezultati nisu doprinijeli vrijednosti mogućih lijekova. Do prosinca su odgovori priveli kraju planove za dostavljanje nekoliko eksperimentalnih lijekova protiv ebole pacijentima, dok su mjerili učinkovitost njihovih sastojaka. Antitijela iz krvi preživjelih se također koriste kao lijek. Testiranje vakcine na zdravim ljudima je priprema za njeno korištenje u stvarnosti.
Izvor: Science News