Invazivne žabe krastače će vjerojatno preplaviti Madagaskar
Znanstvenici su prije dvije godine upozorili na novu prijetnju Madagaskarovoj jedinstvenoj različitosti biljnog i životinjskog svijeta: invazivne azijske žabe krastače poznate kao Bufo koje su vjerojatno stigle teretnim brodom nekad oko 2000. godine i počele se širiti divljinom. Slično kao što je divovska gubavica postala napast u Australiji, azijska žaba krastača (Duttaphrynus melanostictus) je jako otrovna i predatori koji je pojedu obično uginu. U Australiji je otrovna priroda divovske gubavice uzrokovala pravu pomutnju prirodnog svijeta divljine, ali žabe krastače se prebrzo množe i predaleko se rasprostranjuju kako bi se u potpunosti mogle otkloniti. Sada se ulaže trud da se usmjerimo na ograničavanje djelovanja žaba krastača na živi svijet u divljini i ekosustavima koliko god je moguće.
Možemo li se boriti protiv njih?
Na Madagaskaru, gdje se invazija događa u skorije vrijeme, moglo bi biti dovoljno vremena da se učini nešto značajno. Ipak, novi izvještaj grupe međunarodnih znanstvenika koji procjenjuju mogućnosti rješavanja invazije donosi loše vijesti jer otkriva da otklanjanje žaba krastača “trenutno nije ostvarivo.”
Problem s kojim se Madagaskar trenutno suočava bi mogao biti ogroman, napominju autori izvještaja. Predatori, počevši od sisavaca, kao što su madagaskarska cibetka i miš lemur, pa sve do ptica, kao što su jastrebi, i velikih zmija, bi mogli uginuti ako budu ti nesretnici koji pojedu azijsku žabu krastaču. Populacije manjih vodozemaca, žabe, kameleoni i gušteri, bi mogli zazirati od žaba krastača koje će ih progoniti.
Opasnost za životinje i ljude
Postoji i strah da bi azijske žabe krastače mogle raširiti bolesti vodozemaca kao što je ranavirus. Učinci takvih gubitaka bi se mogli raširiti hranidbenim lancem i ekosustavom.
Te žabe krastače opasne su i za ljude. Za razliku od Australije, gdje se ljudi dugo nose sa žabama krastačama i neće ih tako lako pojesti, ruralni stanovnici Madagaskara bi žabu krastaču mogli shvatiti kao lak ulov. Mnogi od tih ljudi ovise o lovu i skupljanju plodova za barem jedan dio svoje prehrane i možda ne znaju da azijske žabe krastače nisu sigurne za jelo. Pored toga, smanjenje broja velikih zmija bi moglo dovesti do toga da poraste broj štakora. Previše štakora nikad nije dobro, a glodavci bi mogli uništiti zalihe usjeva i predmeta za prodaju.
Kako riješiti taj problem?
Izvještaj prikazuje četiri mogućnosti za rješavanje problema žaba krastača: ne uraditi ništa, štititi samo mjesta koja su prioritet, ograničiti razmnožavanje unutar 100 kilometara kvadratnih ili gdje se žabe krastače trenutno nalaze, ili ih istrijebiti. Posljednja bi mogućnost bila najbolja, kažu znanstvenici, jer bi u potpunosti riješila problem i zaštitila prirodni svijet i ljude. Ali, navode i cijeli niz razloga zašto to ne bi uspjelo.
Na Madagaskaru već ima oko 4 milijuna azijskih žaba krastača, kako procjenjuju znanstvenici, i razmnožavanje im dobro ide. Ženke u prosjeku liježu 20 000 jaja (čak i do 40 000 jaja) svake godine. Samo 1 % jaja opstane, ali to je ipak mnogo žaba krastača. Kako bi se njihova populacija zadržala na 4 milijuna, ljudi koji upravljaju divljinom bi trebali ubiti 1,5 milijuna žaba krastača svake godine. Kako bi ih se riješili, morali bi ubijati po 2,5 milijuna žaba krastača svake godine, sve dok ih ne istrijebe.
Takve mjere bi bile strašno skupe. U izvještaju se procjenjuje da bi koštale oko 2 do 10 milijuna američkih dolara, ali to je samo pretpostavka. Nitko ne zna točno gdje su žabe krastače ili koliko ih je točno na Madagaskaru. Nema lakog načina da ih se nađe i nema brze metode kojom bismo ih sve ubili, barem ne u broju potrebnom da se istrijebe. Država bi onda trebala postaviti dobre mjere biološke sigurnosti kako bi se spriječila nova invazija (premda bi to imalo dodatnu korist sprječavanja uvoženja drugih otrovnih i opasnih vrsta u državu.)
Žabe krastače su zasad u prednosti
Osim toga, tu je i činjenica da nitko nikada ranije nije pokušao ukloniti toliku invaziju žaba krastača. Imali smo tri uspješna projekta uklanjanja, ali svi su provedeni na znatno manjem području.
Stoga izgleda da istrjebljenje neće biti moguće, kako zaključuju znanstvenici, barem ne bez znatno više istraživanja koja bi stručnjacima i vladi dopustila da premaše mnoge prepreke. Do tada će žaba krastača vjerojatno biti toliko da će, kao u Australiji, bilo kakav sličan pokušaj biti uzaludan.
Pitanje na koje znanstvenici još moraju odgovoriti jeste kako uspješno riješiti problem prebrzog razmnožavanja otrovnih i opasnih žaba krastača koja narušavaju prirodni sustav Madagaskara, a u isto vrijeme spriječiti ponovnu invaziju. Nakon slučaja u Australiji i razmnožavanja na Madagaskaru, morat ćemo biti oprezni da se isti slučaj ne ponovi drugdje kako ne bismo morali brinuti o još jednoj invaziji koju je teško definirati, pratiti, a najteže iskorijeniti.
Izvor: Science News