Tko posjeduje Svemir?

S obzirom na to da mnoge zemlje, tvrtke i pojedinci intenziviraju svoje programe istraživanja svemira, pitanja o pravima, vlasništvu i izvedivosti svemirskih misija s ljudskom posadom dolaze u prvi plan javne rasprave.

Početkom 1610. talijanski astronom i fizičar Galileo Galilei napisao je pismo Cosimu de Mediciu – tada velikom vojvodi od Toskane – u kojem je naveo da je promatrao Jupiterove mjesece (za koje je Galileo u početku vjerovao da su zvijezde) koristeći svoju poboljšanu teleskopsku leću. Nadajući se da će osigurati pokroviteljstvo velikog vojvode, Galileo je predložio imenovanje tijela po Cosimovoj obitelji, na kraju ih nazvavši "Medicea Sidera" ili Medičejske zvijezde. Na kraju su mjeseci dobili imena po četiri ljubavnika boga Zeusa - Io, Europa, Ganimed i Kalisto.

Galileo nije bio prvi koji je zatražio zvijezde u ime ljudi na Zemlji, a trebao je biti daleko od posljednjeg. Iako imena nebeskih tijela sada određuje Međunarodna astronomska unija koristeći sustavni sustav imenovanja, ideja da je svemir terra incognita, mjesto koje još nije istraženo ili za koje se traži pravo, gdje se sve može zgrabiti, danas je moćnija nego ikada prije.

Zemlje, tvrtke, pa čak i pojedinci veličaju prostranstvo izvan Zemljine atmosfere kao mjesto maglovitih mogućnosti: potencijalni izvor minerala, novi prostor za daljnje nacionalne interese ili čak mjesto za buduće stanovanje. Ali kako ćemo završiti istraživanje svemira, neće definirati samo ambicije i natjecanje, već i znanstvena stvarnost koja se zalaže za napredne teleskope i robotske astronaute u odnosu na one od krvi i mesa.

Nacionalne projekcije

Moderno svemirsko doba počelo je u listopadu 1957., kada je Sovjetski Savez lansirao Sputnik, prvi satelit na svijetu. Događaj je imao neposredne posljedice na Zemlji. Uznemirene tehnološkom snagom Sovjeta i njegovim posljedicama za njihovu vojnu snagu, Sjedinjene Države su ubrzale ne samo svoj svemirski program nego i svoje mogućnosti naoružanja, prebacivši Hladni rat u visoku brzinu.

Od tada je svemir bio kulisa za ljudsku melodramu koja je razotkrila naše najbolje i najgore osobine. Desetljećima su astronauti i znanstvenici iz cijelog svijeta zajedno radili na otkrivanju misterija svemira. Nigdje ta suradnja nije tako očita nego s Međunarodnom svemirskom stanicom (ISS). Lansiran prije 23 godine, ISS je bio podjednako političko koliko i tehnološko čudo. Sjedinjene Američke Države, Rusija, Europa, Japan i Kanada zajednički upravljaju svemirskom stanicom, dok su astronauti iz 19 zemalja posjetili orbitalni laboratorij.

U novije vrijeme, dugo očekivana pojava svemirskog turizma počela se odvijati. Glumac William Shatner, koji je, kao kapetan James T. Kirk u kultnoj televizijskoj seriji "Zvjezdane staze", pilotirao U.S.S. Enterprise koji je hrabro krenuo tamo gdje nijedan muškarac (ili žena) nije otišao, nedavno je postao najstariji čovjek koji je pao na Zemlju zahvaljujući privatnoj raketnoj vožnji na suborbitalnoj kapsuli Blue Origin - projektu svemirskog turizma koji je razvio i financirao milijarder Amazona Jeff Bezos. No, posljednja granica također je bila domaćin nacionalnim ambicijama koje odražavaju stalnu borbu za moć među nekim od najmoćnijih svjetskih nacija.

Dok je svemirska utrka nekoć bila događaj dviju zemalja između SAD-a i Sovjeta, sada je višepolarna, s Kinom, Indijom i drugim zemljama koje su ulagale u istraživanje svemira krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Trenutačno 72 zemlje imaju vladine svemirske programe, s mogućnostima u rasponu od rada satelita do potpunog lansiranja svemirskih letjelica.

"Svi mi jačamo naše ambicije", kaže Robert English, izvanredni profesor međunarodnih odnosa, slavenskih jezika i književnosti te studija okoliša na USC Dornsife. "U SAD-u imamo rovere na Marsu, uskoro ćemo lansirati svemirski teleskop Webb, a Lunar Gateway će na kraju poslužiti kao svemirska luka za istraživanje mjeseca, Marsa i možda šire s ljudskom posadom. Kina ima mjesec i Mars rovere također, plus svemirska postaja Heavenly Palace, dok Rusija nastavlja s manjim, ali aktivnim vlastitim svemirskim programom."

I dok su suradnički projekti, poput ISS-a, imali za cilj potaknuti osjećaj znanstvene suradnje, a ne natjecanja, zemaljski politički savezi i podjele zasigurno se prenose u svemir, primjećuje English. U lipnju je Rusija zaprijetila da će se povući s ISS-a i izgraditi vlastitu svemirsku stanicu ako SAD ne ukinu sankcije na svoj svemirski program i mikročipove koji su joj potrebni za lansiranje svojih raketa. SAD više zabrinjavaju kineske ili ruske anti-satelitske sposobnosti, kaže English. U međuvremenu, te dvije zemlje zabrinute su zbog američkih svemirskih snaga i tajnog projekta svemirskog zrakoplova.

"Od samozadovoljstva prelazimo u histeriju, a možda je prava reakcija negdje u sredini", kaže English. "Nema sumnje da su ono što druge zemlje rade i kako mi percipiramo ono što rade dvije različite stvari, a obje su snažno obojene našim odnosom na Zemlji."

English je zabrinut da bi ove pretjerane reakcije na svemirske projekte drugih zemalja mogle stvoriti neprijateljsko međunarodno okruženje slično utrci u nuklearnom naoružanju 1950-ih i 60-ih, sa zemljama koje pune svoje proračune svemirskim oružjem i obrambenim sustavima. U međuvremenu, Ugovor o svemiru postavlja određena ograničenja vojnim aktivnostima u svemiru, ali je mnogo nejasniji po pitanjima kao što su svemirsko rudarstvo i vlasništvo nad resursima. Osim toga, pet zemalja — Kina, Rusija, SAD, Indija i Sjeverna Koreja — aktivno rade na hipersoničnim projektilima koji bi mogli dodatno proširiti sporazum postavljanjem bojevih glava u djelomičnu ili "djelomičnu" orbitu Zemlje, primjećuje engleski.

"Ako nacije imaju konfrontacijski stav, brzo ćemo naletjeti jedni na druge i reći: "Ne, ja sam to prvi tvrdio. Tko kaže da ovo možete tvrditi? Ne, mi ne pristajemo na taj dio ugovora, mi nismo potpisali taj aneks," kaže English. "Potrebna nam je konferencija barem vodećih svemirskih sila kako bismo otkrili najvjerojatnije točke trvenja i riješili pravila ceste."

Za sve ili ni za koga?

Dok nekolicina zemalja i bogatih pojedinaca savija svoje kozmičke mišiće, činjenica je da prostor stvarno pripada svima – ili možda nikome, kaže Andrea Ballestero, izvanredni profesor antropologije. Ideja da je svemir otvoreno polje, prepuno stvari bez vlasništva koje mogu pripadati prvome tko ih preuzme, opasan je odjek načela takozvanog doba istraživanja, kada su europske sile polagale pravo na zemlje, između ostalog mjesta, Amerike i Australije.

Biti milijarder ili moćna nacija nisu osobine koje daju pravo na svemir, tvrdi Ballestero. Umjesto da se usredotoče na koncept astronomskih tijela i objekata kao potencijalnog vlasništva, ona predlaže da bi pojedinci, tvrtke i nacije trebali gledati na prostor slično kao na entitete poput oceana – mjesta koja nemaju vlasnika, ali su regulirana mnogim međunarodnim ugovorima.

"Nacrt je ostaviti po strani ideju da se radi o tome tko polaže pravo na privatno vlasništvo, a umjesto toga usvojiti okvir da je to kolektivni problem ili kolektivna mogućnost, koja se ne može svesti na interese jednog igrača", kaže Ballestero. "S tim se možemo nositi kao globalna zajednica."

Vanjske granice

Iako se može nagađati o šansama Rusije – ili milijardera i svemirskog poduzetnika Richarda Bransona – da uspostavi koloniju na Marsu ili postavi rudarsku bazu na Mjesecu, zdravstvene posljedice dugotrajne izloženosti opasnostima svemira za ljudsko tijelo čini da je mala vjerojatnost da će takvi spekulativni projekti doći do realizacije, barem u doglednoj budućnosti, kaže Kenneth Phillips, pomoćni profesor fizike i astronomije na USC Dornsifeu i kustos za aerosvemirsku znanost u Kalifornijskom znanstvenom centru.

Izvan niske Zemljine orbite, astronauti su izloženi visokim razinama kozmičkog zračenja, što ih stavlja u veći rizik od raka i kardiovaskularnih bolesti. U međuvremenu, u okruženju mikrogravitacije, tjelesne tekućine imaju tendenciju da se ravnomjerno preraspodijele, što može uzrokovati probleme s brzim gubitkom tekućine, pa čak i deformirati oči. Sama mikrogravitacija je u korelaciji s gubitkom mišićne mase, što može utjecati na zdravlje srca i gustoću kostiju, između ostalog. Konačno, tu je i pitanje vremena: čak i da su ljudi sposobni putovati do Jupitera svemirskim letjelicama koje su daleko naprednije od ovoga što imamo sada, takvo bi putovanje moglo potrajati najmanje pet godina, što znači da bi astronaut trebao posvetiti jedno desetljeće svog života samo da stigne do i od mjesta misije.

Stručnjaci na tom području slažu se oko važnosti istraživanja svemira – pothvata koji zahtijeva relativno mali dio proračuna naše zemlje i koji je bio poticaj za mnoge revolucionarne izume. Međutim, kako primjećuje astrofizičarka i dekanica USC Dornsife Amber D. Miller, zajednice astrofizike i planetarne znanosti slažu se da je putovanje u svemir s ljudskom posadom nepraktično zbog velikih vremenskih razmaka, radijacijskog okruženja u našem Sunčevom sustavu i astronomskih troškova. Istraživanje svemira trebalo bi se obavljati prvenstveno pomoću robotike i naprednih teleskopa - jedinog načina proučavanja svemira izvan našeg Sunčevog sustava. Robotske sonde, poput NASA-ine sonde Juno i rovera za istraživanje Marsa, sigurniji su i učinkovitiji način proučavanja okoliša unutar našeg Sunčevog sustava.

Iako je argument za svemirski let s ljudskom posadom bilo gdje izvan Zemljine orbite vrlo slab sa znanstvenog stajališta, i dalje je popularan u široj javnosti – nešto što su vlade željno poticale. Više od nekoliko postera na ruskom jeziku iz 1960-ih spominje "slavu" koju su sovjetski kozmonauti donijeli SSSR-u, a barem jedan prikazuje mjesec ili planet na kojemu je utisnuta ruska kratica Sovjetskog Saveza "CCCP". U međuvremenu, slika astronauta Buzza Aldrina i Neila Armstronga koji postavljaju američku zastavu na Mjesec tijekom slijetanja 1969. jedna je od najikoničnijih toga doba.

Kao što Phillips napominje, održavanje široke javne potpore svemirskim programima važno je za očuvanje financiranja NASA-e. "Pokušajte zamisliti druga područja znanstvenog istraživanja u koja je javnost jednako emocionalno uložena kao i istraživanje svemira", kaže Phillips. "Morate osigurati da imate bazu stanovništva koja kaže: "Da, NASA-in posao je vrijedan obavljanja." Zbog toga će se neki svemirski letovi s ljudskom posadom vjerojatno nastaviti u doglednoj budućnosti."

Razumijevanje kozmosa

Malo je vjerojatno da će želja čovječanstva za rješavanjem misterija svemira izblijedjeti, kao ni naši pokušaji istraživanja, katalogiziranja, fotografiranja i razumijevanja kozmosa. Ballestero kaže da, iako ljudi na Zemlji mogu pokušati prisvojiti ovu stijenu ili tu zvijezdu u ime svoje zemlje, tvrtke ili sebe, moramo se oduprijeti porivu da podijelimo svemirske materijale kao toliko plijena.

"Što ako uopće ne razmišljamo o prostoru u smislu vlasništva?" predlaže ona. "Ne pripada nikome, ali to ne znači da bi ga skupina ljudi trebala pokušati prisvojiti."
Jer uostalom, tko kaže da smo uopće sami u svemiru?

Izvor: Phys.org