Jesmo li skloniji varanju kad osjetimo da se približavamo kraju?

I u dobro i u zlu život nam je ispunjen završecima. Kraj školovanja, novi posao, prodaja kuće, prekid veze. Spoznaja da se nešto bliži kraju, može u nama potaknuti najbolje, dok nastojimo nadoknaditi greške iz prošlosti i izbjeći žaljenje u zadnji čas. Možda posjetimo lokalni muzej ili provedemo neko vrijeme u druženju s bivšim kolegama ili pridajemo više pažnje partneru.

Spoznaja o kraju može u ljudima izazvati ono najbolje, nova psihologijska istraživanja sugeriraju da može iznjedriti i ono najgore. Ova studija zaključuje, kako se ljudi približavaju kraju, sve je veća vjerojatnost da će namjerno zavarati druge u svoju korist. Studija također zaključuje, da to čine jer očekuju da će žaliti ako propuste priliku da prevare sistem.

„Efekt varanja pred kraj“

Da bi demonstrirali ovaj „efekt varanja pred kraj“ proveli su nekoliko originalnih eksperimenata. U prvom su putem interneta zatražili veliki broj ljude da sudjeluju u eksperimentu bacanja novčića. Novčiće je trebalo baciti nekoliko puta i za svako bacanje trebalo je predvidjeti na koju stranu će pasti. Eksperiment su provodili kod kuće, za svojim računalima, jednostavno bacajući novčić i bilježeći jesu li pogodili ili ne. Rezultate su bilježili i za svako točno predviđanje dobili su malu novčanu nagradu.

Kad ne varamo postotak predviđanja ja na razini pedeset posto

Sudionici su od istraživača dobili precizne upute da tijekom eksperimenta ne varaju ali pošto se isti provodio u privatnosti doma nije postojala mogućnost da se nekoga uhvatiti u varanju. To je ujedno omogućilo uočavanje varanja in agregate. Ako nitko ne vara očekuje se da će postotak točnih odgovora biti oko pedeset posto. Manja odstupanja su prihvatljiva ali statistika pokazuje da svako veće odstupanje od nekoliko postotaka pokazuje da ljudi rade u svoju korist. Rezultati su bili iznenađujući. Na početku eksperimenta, postotak točnih predviđanja nije značajno odstupao od pedeset posto ukazujući da su tek neki mijenjali rezultate (Svakako ohrabrujuće za sve optimiste, jer sugerira, da su ljudi obično iskreni i kad to ne moraju biti).

Sklonost varanju ovisi o tome koliko nam je prilika ostalo

Broj bacanja nije imao značajan utjecaj na namještanje rezultata. Čak i kod petog bacanja broj prijavljenih pogodaka nije značajno odstupao. Vjerovanje u broj preostalih bacanja je bio bitan. Istraživači su jednom broju ljudi rekli da imaju sedam, a drugom da imaju deset bacanja. Oni sa sedam bacanja većinom su bili iskreni do sedmog bacanja kad bi naglo počeli varati, dvije trećine njih je prijavljivalo da imaju točna predviđanja što je za šezdeset posto više nego što se očekivalo. Suprotno njima oni kojma je rečeno da imaju deset bacanja bili su iskreni sve do desetog i tek su tad počeli varati. To nam sugerira, da ono što potiče ljude na varanje nije koliko prilika su imali u prošlosti nego koliko im je prilika još ostalo.

Istraživači su htjeli provjeriti hoće li se isti fenomen održati i u normalnoj, životnoj situaciji. Zaposlili su nekoliko stotina ljudi da im pomognu ocjenjivati eseje za koje se pretpostavljalo da su pisani za neko drugo istraživanje. Slično kao i u eksperimentu s novčićem, sudionicima je rečeno da će dobiti na čitanje sedam ili deset eseja. Bili su plaćeni prema vremenu koje su utrošili na čitanje i po svakom pročitanom eseju trebali su prijaviti utrošeno vrijeme.

Skloniji smo varanju čim osjećamo kraj nekog procesa

Bez njihovog znanja vrijeme im je bilo bilježeno skrivenim tajmerom. Istraživači su tako jednostavno mogli vidjeti koliko prijavljeno vrijeme odskače od realnog. Rezultati su potvrdili prethodnu studiju: oni koji su imali sedam eseja počeli su intenzivno varati kad su se približili sedmom eseju prijavljujući 25% više vremena nego što su ga stvarno utrošili. Oni s deset eseja su se jednako ponašali u trenutku kad su došli do desetog eseja. Još jednom se pokazalo da su ljudi skloniji varanju kako se približavaju kraju nekog procesa.

Posljedice ovog istraživanja prelaze okvire laboratorija. Politički mandati, poslovni ugovori, školske godine, partije golfa, sve se to događa u definiranom vremenu. Bilo bi stoga mudro da pod posebnom paskom držimo parlamentarne zastupnike, studente pred kraj godine i golf partnere negdje oko osamnaeste rupe.

Osim toga, ono nam pokazuje drugu stranu prirodne sposobnosti da predvidimo budućnost. Neobični nas osjećaji spopadnu kad osjetimo kraj. Postajemo življi, živimo riskantnije. Ova činjenica veže se uz istraživanja da dopamin, kemikalija u mozgu povezana s osjećajem ugode i preuzimanja rizika, skače kod laboratorijskih miševa kad se približavaju kraju labirinta. Ovaj osjećaj iščekivanja može nam pomoći da živimo u momentu, kao kad pokušavamo istisnuti malo više od pasta za zube čak i kad nam ne pripada.

Iskoristimo život u sadašjem trenutku i predvidljivost ljudskog ponašanja

O životu u sadašnjem trenutku odavno govore stari spisi i mistici. Danas to potvrđuju i znanstvenici provodeći različite eksperimente o ljudskom ponašanju. Kad osjetimo da nemamo što izgubiti skloni smo ponašati se van vlastitih okvira. U takvim momentima teško odolijevamo uzeti, kao suvenir, žličicu iz restoranu ili zapodjenuti priču s neznancem u vlaku ili autobusu. Ne pretrese li nas konobar na izlazu nitko neće znati za našu malu prijevaru, ne svidi li nam se sugovornik vjerojatno ga više nikad nećemo vidjeti. Osjećamo uzbuđenje, učinili smo nešto što inače ne činimo, možda smo pomaknuli i vlastite granice.

Dobro je podsjetiti se da nam predvidljivost ljudskog ponašanja može koristiti u svakodnevnom životu. Uz zrnce zdravog razuma lakše možemo shvatiti obećanja političara dana na početku ili kraju mandata, medijske porukama koje su smišljene da na nam se uvuku pod kožu, susjede koji se upravo doseljavaju, nepoznate osobe koje se vrzmaju oko naše kuće. Usprkos svemu, spadam u grupu optimista koji vjeruju da su ljudi uglavnom dobri čak i onda kad ne moraju biti. Vjerujem i da kad počnemo živjeti u sadašjem trenutku nećemo imati potrebu da sebe i druge lažemo.

Izvor: Scientificamerican