Možemo li izbrisati strah?

Kada je Monika Eckstein, psihologinja sa Sveučilišta u Bonnu, napisala svoju posljednju objavljenu studiju, cilj je bilo jednostavan: ubrizgati u nos 62 muškarca hormone, s nadom da će njihov strah nestati. Kod velikog broja muškaraca to se i dogodilo.

Hormon koji su im davali bio je oksitocin. Njega se često naziva našim „hormonom ljubavi" jer ima ključnu ulogu u odnosu između majke i djeteta, u društvenom zbližavanju i intimnosti (razina mu se znatno povisi tijekom seksa). Ali, također se čini da je znatno djelotvoran protiv anksioznosti. Ljudima koji imaju neki anksiozni poremećaj dajte oksitocin i aktivnost u amigdali (osnovnom centru za strah u mozgu ljudi i drugih sisavaca – dva dijela moždanog tkiva u obliku badema smještena daleko iza naših sljepoočnica) se smanjuje.

Amigdala je inače jako aktivna, što je njen odgovor na moguće prijeteće poticaje. Kada organizam stalno nailazi na poticaj koji se na početku čini prijeteći, ali se ispostavi da je dobroćudan (kao što je, recimo, pucanje balona), područje u mozgu koje se zove prefrontalni korteks sprječava aktivnost amigdale. Ali, u slučajevima ponovljene stvarne prijetnje ili kod ljudi s anksioznim poremećajem koji neprestano svaki poticaj smatraju prijetnjom, aktivnost amigdale ne opada i lakše se stvaraju sjećanja o strahu.

Kako bi proučavala djelovanje oksitocina na razvoj takvih sjećanja o strahu, Eckstein i njeni suradnici su najprije sudionike studije izložili uvjetovanju straha gdje su neutralne poticaje (fotografije lica i kuća) ponekad sparili s električnim šokovima. Ispitanicima su onda nasumično dali ili jednu intranazalnu dozu oksitocina ili placebo. Trideset minuta kasnije su dobili snimke funkcionalne magnetne rezonancije dok su ispitanici sudjelovali u simultanoj terapiji brisanja straha, a to je standardni pristup anksioznim poremećajima gdje se pacijente stalno izlaže poticajima koji uzrokuju anksioznost, sve dok ih više ne smatraju stresnim. U ovom su slučaju opet bili izloženi slikama lica i kuća, ali ovaj put nije bilo električnih šokova.

Kod ispitanika koji su primili oksitocin bila je vidljiva povećana aktivnost u prefrontalnom korteksu (dijelu mozga koji je odgovoran za upravljanje strahom) i slabije reagiranje amigdale kada su ispitanicima pokazane (sada dobroćudne) slike za koje su ispitanici bili uvjetovani da im budu zastrašujuće.

Fizičko ispoljavanje straha, u ovom slučaju znojenje, se također smanjilo u grupi koja je sudjelovala na terapiji. Rezultati su 29. 10. objavljeni u časopisu Biological Psychiatry, a pokazuju da i samo jedna doza oksitocina može učinkovito poboljšati terapije za brisanje poremećaja straha i anksioznosti.

„Bilo bi prerano da dajem preporuke za kliničko korištenje oksitocina," oprezno kaže Eckstein. „Ipak, puno istraživanja upućuje na njegovu moguću terapijsku ulogu u raznim poremećajima u budućnosti." Premda su rezultati osnovani na promatranjima, a ne na snimkama magnetne rezonancije, manja studija koju je prošle godine objavio Acheson sa suradnicima zabilježila je da intranalazni oksitocin olakšava brisanje straha kod ljudi. Oksitocin također umiruje hiperaktivne amigdale pri anksioznom poremećaju i istražuje se kao mogući lijek za PTSP.

Smirivanje gena za strah

Pored oksitocina, znanstvenici proučavaju i druge obećavajuće pristupe smanjenju straha, uključujući liječenje koje se zasniva na boljem genetskom shvaćanju straha i anksioznosti. Gen koji kodira spoj, a zove se moždani neurotrofični faktor (BDNF), a koji je uključen u neurorast, preživljavanje i neuroprijenos (faktori koji zauzvrat igraju ulogu u stvaranju sjećanja o strahu i njihovom brisanju) bi mogao biti djelomično važan.

Na primjer, poseban oblik moždanog neurotrofičnog faktora je povezan s plašljivim miševima; njegovi nositelji stoje sa strane, radije vrijeme provode sami uz zidove kaveza, nego što se druže s ostalim glodavcima u kavezu. Kod ljudi s istom mutacijom strah navodno ne prestaje toliko brzo uz ponovljeno predstavljanje potresnih, a ipak naposljetku neprijetećih znakova.

Raül Andero Galí, znanstveni suradnik na Odsjeku za psihijatriju i bihevioralne znanosti na Sveučilištu Emory, misli da su pristupi koji počivaju na BDNF-u obećavajući za razumijevanje i liječenje anksioznosti.

Samo mala količina moždanog neurotrofičnog faktora prijeđe granicu između krvi i mozga, tako da trenutno nema načina da on liječi. Rad Yet Galía je pokazao da spoj koji imitira učinak BDNF-a u mozgu uspješno pomaže miševima da prijeđu preko zastrašujućih znakova (konkretno preko zvuka koji se veže uz udarac nogom). Mogućnosti BDNF terapije se također istražuju.

„BDNF ima neke od najdjelotvornijih učinaka koje sam ikada vidio u pomoći pri brisanju straha", rekao je Galí. „Ipak, moramo provjeriti jesu li molekule povezane s BDNF-om sigurne i djelotvorne kod ljudi."

Galí je također pokazao da lijek koji blokira djelovanje gena Tac2, za kojeg se također smatra da igra veliku ulogu u brisanju straha, smanjuje nakupljanje i pamćenje traumatičnih sjećanja kod miševa, što upućuje na moguću ulogu u liječenju posttraumatskog stresnog poremećaja. „PTSP je jedinstven psihijatrijski poremećaj jer obično ne znate kada počinje", rekao je Galí. „Lijekove bismo mogli dati ubrzo nakon trauma kako bismo poremećaj spriječili."

Nije "vječni sjaj"

Dok su protivnici BDNF-a i gena Tac2 vjerojatno još daleko, liječenje anksioznosti i straha isto kao i socijalne anksioznosti i PTSP-a kombinacijom oksitocina i terapije za brisanje straha (što mi možda pacijentima omogućilo da se odviknu od lijekova ili psihoterapije) se čini vrlo moguće. Ipak, etika petljanja po sjećanjima bi mogla biti opasna. Što ako se ovakvo liječenje bude koristilo za brisanja neprijatnih, ali i nepatoloških, sjećanja poput onih zbog kojih je propala neka veze ili poput tuge?

Eckstein se ne brine previše. „Postoji mogućnost zlouporabe takvog liječenja," kaže ona. „Ipak, to nije vrlo vjerojatno." Neuroznanstvenik Joseph LeDoux je napisao da je emocionalna sjećanja (sretne uspomene, uzbudljive uspomene, strašne uspomene) nemoguće obrisati. Umjesto da obrišemo loša sjećanja, mi zaboravimo kako doći do njih ili naučimo kako prvo prizvati ugodno sjećanje. Kako kaže Eckstein, kod pacijenata koji su anksiozni, a koji su uspješno naučili zamijeniti poveznicu za strah pozitivnom ili neutralnom emocijom, događa se da pokleknu. „Stari strah je i dalje negdje u mozgu," kaže ona. Ali, možda će biti teže pronaći taj strah razvojem novih načina liječenja.

Izvor: SciAmerican