Interstellar – koliko u znanstvenoj fantastici ima činjenica?
Upozorenje: Ovaj članak sadrži spojlere.
U skorašnjoj budućnosti koju prikazuje film Interstellar naša je klima sasvim uništena, usjevi su propali, a Amerika je prašnjava zemlja u kojoj je život jedva moguć. Pored učenja o radu na farmi, ne dopušta se puno drugačijeg obrazovanja, a studente uče da je Apollovo slijetanje bilo obmana u sklopu propagande Hladnog rata.
Suprotno takvoj neobećavajućoj pozadini, bivši svemirski pilot dobije misteriozne upute do sigurnosne ustanove. Tamo otkriva NASA-ine posljednje ostatke posvećene izvorima koji sve brže nestaju, a tiču se slanja svemirskih letjelica u novootkriveni ulaz u crvotočinu oko Saturna.
Svjetovi udaljeni više galaksija od Zemlje su otkriveni zahvaljujući toj crvotočini, a neki od njih se navodno mogu naseliti i pogodni su za kolonizaciju. Ekspedicija dođe do crvotočine i posjeti nekoliko planeta, od kojih su neki blizu velike crne rupe. Slijede opasnost, sukobi i potraga za dušom.
Sudar fiktivnih svjetova
Znanost i znanstvena fantastika se ne slažu baš najbolje, a klasična znanstvena fantastika se zasniva na znanstvenim istraživanjima. H.G. Wells je napisao važnu znanstvenu fantastiku koja je neke stvari i nagovijestila, ali važna znanstvena fantastika (poput Rata svjetova) nije nagovještavala, a ona koja je nagovještavala (poput djela The Argonauts of the Air) nije bila velika. Znanstvena fantastika inače koristi fiktivne koncepte izvedene iz znanosti u kojima se ljudski rod sukobljava s neprijateljem Svemirom.
Kvalitetna znanstvena fantastika može biti sasvim netočna. Wellsovi divlji Marsovci na tri noge zažive u mašti javnosti dok realističnije pretpostavke o mehaniziranom ratovanju izblijede. Orwellova Tisuću devetsto osamdeset četvrta i dalje je važna usporedba o totalitarnom upravljanju ljudskim umovima jer su sve njene naslovne godine dolazile i prolazile, a ime se nije umnožavalo. Ipak, takva znanstvena fantastika znanost shvaća ozbiljno, a primjenje samo pretpostavke koje su teoretski stvarno moguće, a trenutna ih znanost priznaje.
Pisci takve znanstvene fantastike, tzv. hard science fiction imaju zanimljiva ograničenja, rezultati se brzo mogu uspostaviti, a narativne potrebe mogu navesti čak i pisce znanstvene fantastike koja je najosnovanija na činjenicama da izmisle činjenice. To se dogodilo u filmu Interstellar Christophera Nolana. Možda se čini da je osnovan na znanstvenim činjenicama jer se bavi konceptima koji polaze od stvarne znanosti, ali on samo teži takvim idealima. Radnja priče izmišlja razne znanstvene poglede.
Naravno, ima tu i izobilja znanstvene fantastike: čvornate svemirske letjelice koje se vrte kako bi stvorile centrifugalnu prividnu gravitaciju, hibernacija u jedinicama čudnog oblika, planet s ledenim oblacima, obiteljski odnosi poljuljani dilatacijom vremena i domišljati roboti koji vas na početku nerviraju, ali na kraju se ispostavi da su simpatičniji od mnogih ljudi.
Sve je ovo prikazano zapanjujućim prizorima. Nalazimo odlične prikaze gravitacijskog fokusiranja na crvotočini, iskrivljenog pogleda na zvijezde tijekom prijenosa crvotočine i lažnih prikaza unutrašnjosti Zemlje na velikom staništu u Svemiru. Ulaz u crvotočinu i crne rupe su prikazani kao prave trodimenzionalne rupe, a sudarajuća tvar velike energije u akrecijskoj ploči oko ekvatora crne rupe je detaljno prikazana. Interstellar je divno prenio te pojave pa ako ikad zaista vidimo takve stvari zasigurno ćemo ih usporediti s njim.
Nolan se uglavnom pokušavao držati znanosti. Baš kada čujemo: "genetska raznovrsnost?", raspravlja se o uspostavljanju novih svjetova, a lik kojeg tumači Anne Hathaway lijepo objašnjava problem. Relativnost gravitaciji i kretanju dopušta da stvore dilataciju vremena, što znači da izgleda da vrijeme kod različitih ljudi prolazi različitom brzinom. Crvotočine u teoriji mogu povezati točke koje su inače jako udaljene u prostoru. I da, "Hawkingova radijacija" znači da crne rupe nisu isključivo "crne".
Preokret radnje, znanstveni kompromisi
Ali, ono što će možda naljutiti obožavatelje znanstvene fantastike osnovane na znanstvenim činjenicama jeste da su neke osnovne stvari propale. Odlazak na površinu planeta je mogao rezultirati povremenim neslaganjima. Naime, promatraču iz orbite se možda činilo da jednosatni boravak na površini planete traje godinama, ali samo ako je gravitacija na površini tisuću puta jača nego na Zemlji. Crvotočine kojima putuje mnoštvo letjelica zahtijevaju neprovedive i nemoguće količine egzotične tvari otporne na gravitaciju, a ona u teoriji ima negativnu gustoću energije i lomi svako energetsko stanje koje nam je poznato.
Ako zanemarimo mogući pogled na crnu rupu, pregled osobenosti rupe i dobivanje podataka o upravljanju gravitacijom je nemoguće. A što se tiče upadanja u crnu rupu i promatranja kako plimske sile raskomadavaju vašu letjelicu, a vas ne zdrobe, nakon čega slijedi ulazak u područje koje je pripremila buduća inačica vas, tek da bi se ponovno pojavila u normalnom vremenu i prostoru preko crvotočine... suvišno je i kritizirati.
S druge strane, vrijedi pogledati ovaj film. Interstellar ima i više od vizualnih stvari koje su vrijedne hvale. On klimatske promjene shvaća ozbiljno, a ima realistično ciničan pristup političkoj i obrazovnoj spremnosti na budućnost, ne uljepšava etičke dileme o spašavanju ljudskog roda i tvrdi da će rješenja za klimatske promjene sve dugovati znanstvenoj mašti i poduzetnosti.
Izvor: IFLSci