Nakon 50 godina stagnacije u istraživačkoj praksi, psihologija uvodi reforme

Ako ste ikad pomislili da se posavjetujete s psihologom, zasigurno ste se prvo zapitali do koje se mjere možete osloniti na njegove tvrdnje. Imaju li one čvrsto znanstveno uporište? I dok se možda time ne zamaramo kada je u pitanju otkriće da pseće buhe skaču više od mačjih, stvari se mijenjaju kada nam, primjerice, studija sugerira da postoji psihološki poremećaj kod djece razvedenih roditelja u obliku odbacivanja jednog od njih (Sindrom otuđenja od roditelja).

 Znanstvene teorije ne samo da mogu potpirivati društvene stereotipe, već mogu i utjecati na službene stavove kroz važne društvene konvencije, kao što je primjerice tzv. „biblija psihologa i psihijatara“ – Dijagnostički i statistički priručnik (DSM-5) Američkog psihijatrijskog društva. Zbog toga je važno da psihologija poradi na vjerodostojnosti, transparentnosti i znanstvenoj metodi.

Još je daleke 1959. godine američki znanstvenik Ted Sterling otkrio kako čak 97% članaka objavljenih u najvažnijim stručnim časopisima iz psihologije potkrjepljuju statistički relevantni podaci. On se zapitao što se dogodilo sa svim onim podacima koji pak odbacuju početnu hipotezu. Gdje su oni manje uzbudljivi ili čak kontraproduktivni rezultati? Sterling je već tada došao do zaključka da postoji tzv. „publication bias“ – gotovo svi istraživači dolaze do upravo onih rezultata koje su tražili i koji im jamče objavljivanje znanstvenog rada. Stanje se nije promijenilo niti 36 godina kasnije, kada je Sterling ponovio svoje istraživanje, a i u novije vrijeme sve je više radova koji upućuju na taj ukorijenjeni problem.  

Međutim, psiholozi su se zasitili postojećeg stanja: rezultate nije moguće ponoviti, znanstveni časopisi radije objavljuju atraktivne nego vjerodostojne radove, a istraživači podatke smatraju svojim vlasništvom. Sve im je sve jasnije da će napredak znanosti natjerati akademsku zajednicu da istisne neetičku praksu, suoči se svojim slabostima i savlada sebične porive koji su zaslužni za postojeće stanje. Ono se polako ali sigurno počinje mijenjati, a u 2014. godini očekuje se napredak pet ključnih aspekata znanstvenog istraživanja u psihologiji.

Problem replikacije

Najveći tabu istraživanja u psihologiji je replikacija. To je ponavljanje neke metode da bi se došlo do istih rezultata i tako potvrdilo samu studiju. Iako na ovom jednostavnom načelu počiva sva znanost, u psihologiji ono se ne primjenjuje. Psiholozi replikacije ne smatraju intelektualnim izazovom, već traćenjem ograničenih novčanih sredstava, a časopisi ih odbijaju objavljivati. Rezultat je gomilanje originalnih, ali znanstveno upitnih radova. Međutim, nove generacije psihologa počinju uviđati važnost ponovljivosti rezultata za napredak znanosti i njezin kredibilitet. O toj važnosti svjedoči projekt Many Labs Briana Noseka sa Sveučilišta u Virdžiniji. Nosekov je međunarodni tim stručnjaka replikacijom potvrdio 10 od 13 najvažnijih otkrića u psihologiji, a trend vrednovanja replikacije počinju slijediti i znanstveni časopisi, ne postavljajući originalnost rada kao uvjet za objavljivanje.

Open access

U psihologiji, i u znanosti uopće, postoji problem pristupa stručnim radovima. Ti radovi objavljivanjem zapravo ne postaju javni, već se za njih mora izdvojiti nemala svota novca. Budući da se istraživanje uglavnom financira iz državnog proračuna, javnost se već neko vrijeme pita koliko je legitimno naplaćivati znanstvene rezultate koje su porezni obveznici u suštini već platili. No napori sve utjecajnijeg pokreta za slobodan pristup znanstvenim radovima daju rezultate, pa tako od travnja 2013. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu sva istraživanja koja se financiraju iz državnog proračuna moraju biti besplatno dostupna javnosti. No problem je samo naizgled riješen, jer tržište kontroliraju veliki izdavači, a, da bi ih navela da osiguraju open access pristup, država im zapravo nudi subvencije, što nas vraća na početak problema.

Transparentna znanost

Transparentnost je od iznimne važnosti u znanosti, no u psihologiji je rijetkost. Iako etički kodeks nalaže razotkrivanje sadržaja studija, psiholozi to nerado čine. Takav pristup otežava preispitivanje znanstvenih teorija, a s time i sprječavanje znanstvene prijevare. Poznat je slučaj Diederika Stapela, koji je zbog krivotvorenja znanstvenih rezultata udaljen sa Sveučilišta u Tilburgu, a oduzeta mu je i doktorska titula. Potaknuti ovakvim slučajevima, sve više psihologa zalaže se za razmjenu informacija – tzv. data sharing. U tu svrhu danas postoje javne baze podataka, kao što su Figshare i Open Science Framework, a i znanstveni časopisi podržavaju tu praksu. Od ove godine Psychological Science dodjeljuje Open Data bedž autorima koji objavljuju prema načelu data sharinga.

Dobivanje uzorka

Statistika je temelj istraživanja u psihologiji, ali i njezina najslabija karika. Naime, nije uvijek moguće doći do dovoljno velikog uzorka. Zbog toga je mnoge fenomene gotovo nemoguće uočiti, a rizik od pogreške je velik. U potrazi za alternativnim načinima dobivanja kvalitetnog uzorka psiholozi su pametno iskoristili modernu tehnologiju, pa su tako uz pomoć Amazonove platforme Mechanical Turk dokazali deset važnih postojećih teorija. Osim toga, do velikog uzorka dolaze i surađujući s tvrtkama koje imaju pristup velikom broju podataka ili pak korisnika, kao što su tvrtke za online gaming.

Znanstvenici i „stupanj slobode“

U psihologiji, već smo naveli, otkrića su pitanje statistike. Budući da se dio prikupljenih podataka, takozvana neobjašnjiva varijanca, ne podudara s očekivanim, psiholozi podešavaju statističke rezultate kako bi ih uklopili u studiju. To im omogućuje „stupanj slobode“ kojim imaju pravo dotjerati nekongruentne stavke, no upravo je tu problem. Kako članci moraju zadovoljiti statistički („nivo signifikantnosti“) a ne znanstveni kriterij da bi bili objavljeni, istraživačima je svakako u interesu rezultate usmjeriti ka ostvarenju svog cilja.

Leslie John s Harvardskog sveučilišta nedavno je pokazala da barem 60% psihologa pribjegava ovoj taktici, neki čak i nesvjesno. Najbolji način da se spriječi zloupotreba stupnja slobode jest registracija očekivanih rezultata i planiranih metoda obrade podataka prije početka istraživanja. Psihologija nastoji imati vodeću ulogu u promicanju ove prakse. U mnogim časopisima znanstvenici već imaju mogućnost procjenjivati unaprijed registrirane članke svojih kolega, no to nije sve. Open Science Framework poziva znanstvenike da objavljuju svoje metode, a od prošle godine prema Helsinškoj deklaraciji postaje obvezna javna registracija svih istraživanja koja se tiču čovjeka „prije pronalaska prvog elementa uzorka“.   

Uz ovaj pregršt dobrih namjera ne preostaje nam nego da promatramo razvoj situacije.

Izvor: TheGuardian