Slijetanje na Mjesec lažirano! - zašto ljudi vjeruju u teorije zavjere?
Novo psihološko istraživanje pomaže objasniti zašto neki u događajima poput 11. rujna ili bombardiranja u Bostonu vide složene vladine zavjere.
Je li NASA lažirala slijetanje na Mjesec? Skriva li američka vlada Marsovce u Zoni 51 (engl. Area 51)? Je li globalno zatopljenje prijevara? I što je sa bombardiranjem na Bostonskom maratonu... radi li se tu možda o ''poslu iznutra''?
U knjizi ''Carstvo zavjere'' (engl. ''The Empire of Conspiracy''), Timothy Melley objašnjava da su teorije zavjere od mnogih sociologa tradicionalno smatrane kao 'nevjerojatna viđenja luđačke margine'', često inspirirane onime što bi povjesničar Richard Hofstadter opisao kao ''paranoidni stil američke politike''. Pod utjecajem ovakvih stajališta, mnogi znalci teorije zavjera smatraju paranoidnima i sumanutima, a dugo vremena su i psiholozi malo doprinosili osim svojim potvrdama psihopatološke prirode urotničkog razmišljanja, s obzirom da zamisli o urotama su često povezane s (shizofrenom) paranojom.
Ipak, takva patološka objašnjenja su dokazano nedostatna jer teorije zavjere nisu samo nevjerojatna viđenja paranoidne manjine. Na primjer, nacionalna anketa objavljena u travnju pokazuje da 37% Amerikanaca vjeruje da je globalno zatopljenje varka, 21% misli da Američka vlada zataškava dokaze postojanja izvanzemaljaca i 28% vjeruje da tajna elitna vlast s globalističkim planom kuje zavjere kako bi vladala svijetom. Samo nekoliko sati nakon nedavnog bombardiranja na Bostonskom maratonu, isplivale su brojene teorije zavjera, od mogućeg 'posla iznutra' do You Tube video koji tvrdi kako je cijeli događaj prevara.
Dakle zašto toliko puno ljudi vjeruje u teorije zavjera? Ne mogu svi oni biti paranoidni shizofreničari. Nova istraživanja donose neke neočekivane uvide i moguća objašnjenja.
Na primjer,dok je poznato već neko vrijeme da za osobe koje vjeruju u jednu teoriju zavjere je vjerojatno da će vjerovati i u druge, kod kontradiktornih teorija bismo očekivali negativnu korelaciju. Ipak, psiholozi Micheal Wood, Karen Douglas i Robbie Suton u nedavnom istraživanju to nisu pronašli. Umjesto toga, istraživački tim, osnovan na Sveučilištu u Kentu u Engleskoj, je pronašao da su mnogi sudionici vjerovali u kontradiktorne teorije urote. Primjerice, vjerovanje da je Osama Bin Laden još uvijek živ je u pozitivnoj korelaciji s vjerovanjem da je već bio mrtav prije nego je vojna racija zauzela prostor. Logično, to nema puno smisla: Bin Laden ne može biti i mrtav i živ u isto vrijeme. Bitni zaključak koji autori vuku iz ove analize jest da ljudi nisu skloni vjerovati u teoriju zavjere zbog posebnosti, nego zbog vjerovanja višeg reda koja podržavaju razmišljanja u smjeru zavjera općenito.
Popularni primjer takvog vjerovanja višeg reda je snažno ''nepovjerenje u vlast''. Autori nastavljaju i predlažu da konspiracizam nije samo vjerovanje u jedinstvenu teoriju nego i ideološka leća kroz koju vidimo svijet. To prikazuje i nedavni komentar Alexa Jonesa o bostonskim bombardiranjima. Jones (jedan od američkih istaknutih teoretičara zavjera) je podsjetio svoju publiku da su dva oteta aviona 11. rujna poletjela upravo iz Bostona (povezujući dvije teorije urote) i štoviše, da bi bombardiranje na Bostonskom maratonu mogao biti odgovor na iznenadni pad cijene zlata ili dio tajnog vladinog plana za proširenje djelovanja Uprave za sigurnost prometa (engl. Transportation Security Administration) i na sportske događaje. Drugi su ukazivali na 'misterioznog čovjeka' primijećenog na obližnjem krovu nedugo nakon eksplozija. I dok ostaje nesigurno daje li se vjerodostojnost samo nekima ili svim (opaska: kontradiktornim) teorijama zavjera, očito u podlozi postoji poveća sklonost za podržavanjem objašnjenja konspirativnog tipa općenito.
Zanimljivo, vjerovanje u teorije zavjere je nedavno povezano s odbacivanjem znanosti. U radu objavljenom u Psychological Science, Stephen Lewandowsky i kolege su istraživali odnos između prihvaćanja znanosti i konspirativnih obrazaca razmišljanja. Iako ovo ispitivanje nije reprezentativno za opću populaciju, rezultati sugeriraju da je vjerovanje u višestruke teorije urote značajno predvidjelo odbacivanje bitnih znanstvenih zaključaka, kao što su klimatske znanosti ili podatak da pušenje izaziva rak pluća. Ipak, odbacivanje znanstvenih načela nije jedina moguća posljedica raširenog vjerovanja u teorije zavjere.
Drugo nedavno istraživanje ukazuje da primanje pozitivnih informacija o takvim teorijama ili čak sama izloženost istima može učiniti ljude izdvojenima iz značajnih političkih i socijalnih tema. Na primjer, u svojem istraživanju su, Daniel Jolley i Karen Douglas jasno pokazali da sudionici koji su primili informacije koje su podržale ideju da je globalno zatopljenje obmana su bili manje spremni politički se angažirati i također manje spremni implementirati osobne promjene ponašanja kao smanjenje ugljičnog otiska.
Ova saznanja su zabrinjavajuća jer pokazuju da teorije zavjere šire javno nepovjerenje i narušavaju demokratsku raspravu preusmjeravanjem pažnje od važnih znanstvenih, političkih i društvenih pitanja. Neupitno je da javnost od svojih vlada treba aktivno zahtijevati istinite i transparentne informacije te bi ponuđena objašnjenja trebala biti dočekana sa zdravom dozom skepticizma. Ipak, ovo teorije zavjera ne nude. Teorija zavjere se obično definira kao pokušaj tumačenja krajnjeg uzroka važnog društvenog događaja kao dijela zlokobnog plana smišljenog od strane tajnog udruženja moćnih individualaca i organizacija.
Veliki filozof Karl Popper je isticao da greška teorija zavjera leži u njihovoj sklonosti u opisivanju svakog događaja kao 'namjernog' i 'planiranog' podcjenjujući time nasumičnost i slučajne posljedica mnogih političkih i društvenih zbivanja. Zapravo, Popper je opisivao kognitivnu pristranost što psiholozi danas obično nazivaju ''temeljnom pogreškom atribucije'': sklonost precjenjivanja radnji drugih kao namjernih, radije nego kao ishod (nasumičnih) situacijskih okolnosti.
S obzirom na to da je niz istraživanja pokazalo da je vjerovanje u teorije urote povezano s osjećajima nemoći, nesigurnosti i općeg nedostatka djelovanja i kontrole, vjerojatna svrha takve sklonosti je pomoći ljudima 'pronaći smisao u svijetu' pružajući jednostavna objašnjenja za složene društvene događaje - vraćajući osjećaj kontrole i predvidivosti.
Dobar primjer je onaj klimatskih promjena: dok je najnovije internacionalno znanstveno izvješće (s podacima je doprinijelo više od preko 2500 nezavisnih znanstvenika iz više od 100 zemalja) zaključilo s 90% vjerojatnošću da se čovjekom uzrokovano globalno zatopljenje događa, ozbiljne posljedice i implikacije klimatskih promjena su često suviše uznemirujuće i porazne za suočavanje, kognitivno i emocionalno. Pribjegavanje jednostavnim objašnjenjima koja odbacuju globalno zatopljenje kao obmanu je tada naravno puno više umirujuće i psihološki ugodnije. Ipak, kao što je Al Gore slavno istaknuo, nažalost, istina nije uvijek ugodna.
Izvor: ScientificAmerican