Sve što ste htjeli znati o nuklearnoj opasnosti u Japanu, a niste imali gdje pročitati
Na osoblje elektrane pao je zadatak da odvedu što više ostatne topline iz reaktora kako god znaju i umiju i to u uvjetima bez stalnog dotoka električne energije. Međutim, sve dok oslobođena toplina nadmašuje uklonjenu toplinu, u reaktoru se nakuplja sve više vodene pare zbog čega u reaktoru neprestano raste tlak. U ovom je trenutku glavni zadatak očuvati integritet strukture cijevi s gorivom održavajući temperaturu ispod 1200 °C i tlak na razumnoj razini. Ne bi li smanjili pritisak u reaktoru s vremena na vrijeme je potrebno osloboditi višak nakupljene vodene pare. Reaktorski spremnik i zaštitni spremnik za gorivo opremljeni su brojnim ventilima za smanjenje tlaka.
Dakle, nakupljena para i ostali plinovi povremeno se otpuštaju u okoliš. Neki od tih plinova sadrže radioaktivne produkte fisije, ali u vrlo malom udjelu. Dakle, tijekom regulacije pritiska u okoliš zaista je ispuštena mala količina radioaktivnog materijala, ali na kontroliran način: plinovi su propušteni kroz posebni sustav filtara ne bi li se uklonilo što veći broj radioaktivnih čestica. Ti plinovi sami po sebi nisu predstavljali veliku opasnost za okolno stanovništvo. Taj je protokol odobren jer bi u suprotnom posljedice bile katastrofalne.
U međuvremenu su u elektranu dovezeni pokretni generatori koji su djelomično zadovoljili energetske potrebe sustava za hlađenje. S druge strane, voda predviđena za hlađenje neprestano isparava, a povremeno se i ispušta u okoliš što znači da je sustav hlađenja dodatno na gubitku. U jednom je trenutku vjerojatno razina vode u reaktoru pala ispod vrhova cijevi s gorivom. Temperatura nekih cijevi prešla je 1200 °C i započela je reakcija cirkonija s reaktorskom vodom. Kao produkt te reakcije nastao je plinoviti vodik koji je ušao u sastav plinova koji se povremeno ispuštaju u okoliš. Postoji protokol čak i za takav slučaj, međutim osoblje elektrane nije znalo koliko se vodika proizvodi jer nisu znali niti točnu temperaturu reaktora. Kada se dovoljno vodika pomiješa sa zrakom nastaje eksplozivna smjesa poznata pod nazivom 'praskavac'.
Vodik je došao u kontakt sa zrakom tek kada je napustio sustav za regulaciju pritiska što znači da se eksplozija zbila izvan reaktorskog spremnika, ali oko i unutar reaktorske zgrade. U eksploziji su oštećeni dijelovi reaktorske zgrade, ali ne i zaštitni spremnici. Iako neočekivana, ova eksplozija nije predstavljala opasnost za sustav zaštite reaktora. Kada je temperatura cijevi s gorivom prešla 1200 °C došlo je do oštećenja malog dijela goriva. Sami je nuklearni materijal ostao netaknut. Međutim, zaštitna barijera od cirkonija počela se urušavati zbog čega su neki radioaktivni produkti fisije (cezij, jod itd.) počeli reagirati s vodom i vodenom parom.
Zbog ograničene mogućnosti hlađenja, kao i sve većeg gubitka reaktorske vode, inženjeri su odlučili u reaktor uvesti morsku vodu pomiješanu s bornom kiselinom za uklanjanje viška neutrona. Borna kiselina sprečava spontani početak rada reaktora, a može uhvatiti i zaostale atome joda u reaktorskoj vodi, iako to joj nije primarna namjena.
Voda u sustavu hlađenja je pročišćena destilirana voda. Pošto morska voda uzrokuje koroziju, nakon smirivanja situacije metalni će se dijelovi morati pomno očistiti. Ubacivanjem morske vode napokon se smanjila temperatura u reaktoru. Pošto je reaktor ugašen već neko vrijeme smanjila se i ostatna toplina. Stabiliziran je pritisak, pa nema više potrebe za otpuštanjem viška pare.
Izvor: Morgsatlarge – blogorific.
Učitaj još...