Skok kisika poklopio se s drevnim globalnim izumiranjem
Prije 252 milijuna godina velik dio života na planeti Zemlji je umirao. U događaju koji je označio kraj permskog razdoblja, više od 96 posto morskih vrsta planeta i 70 posto njezina kopnenog života iznenada je izumrlo. To je bilo najveće izumiranje u povijesti Zemlje. Sada su istraživači Sveučilišta Florida State otkrili da se izumiranje poklopilo s naglim skokom i naknadnim padom sadržaja kisika u oceanu, a njihovi su nalazi objavljeni u časopisu Nature Geoscience.
"Prethodni rad pokazuje da okoliš postaje manje oksigeniran, što je dovelo do događaja izumiranja, ali pretpostavlja se da je to postupna promjena", rekao je vodeći autor i diplomirani znanstveni asistent sa sveučilišta Florida State University Sean Newby. "Iznenadili smo se kad smo vidjeli da se ovaj zaista brzi događaj oksigenacije poklapa s početkom izumiranja".
Znanstvenici su ranije vidjeli postupno smanjenje kisika tijekom ovog izumiranja, ali brzo povećanje kisika na početku izumiranja bilo je novo otkriće. Istraživači misle da se oksigenacija dogodila tijekom nekoliko desetaka tisuća godina, vrlo kratkog razdoblja na ljestvici milijuna godina geološke povijesti Zemlje.
"Za geološki zapis, to je gotovo trenutno. I onda to, naravno, možete usporediti s modernim klimatskim promjenama koje su izazvali ljudi, gdje imamo velike, brze promjene u dijelovima vremena u usporedbi s ovim masovnim izumiranjem", rekao je Newby.
Točan uzrok ovog skoka u oceanskoj oksigenaciji nije poznat, no istraživači su pretpostavili da je kontinuirana erupcija masivnog vulkanskog područja od barem nekoliko stotina tisuća godina dovela do kratkog zahlađenja i naglog skoka oksigenacije mora i kasnijeg pada.
Iako su drevne razine morskog kisika bile u silaznom trendu prije skoka, a nakon toga ostale niske, ipak se čini da je geološki brzo pomicanje naprijed-nazad i dugotrajni nedostatak kisika štetniji po život od postupnog smanjenja. Ugljični dioksid oslobođen tijekom te vulkanske erupcije uzrokovao je zagrijavanje Zemljine atmosfere, što je smanjilo kisik u oceanima i učinilo da oceani postanu relativno negostoljubivi milijunima godina.
Nemoguće je izravno mjeriti drevne razine kisika u moru ili atmosferi, pa je istraživački tim umjesto toga izmjerio izotope talija, koji su neizravno dali informacije za razumijevanje razina morskog kisika u prošlosti.
Znanstvenici planiraju proučavati druga drevna izumiranja kako bi vidjeli jesu li se slične dramatične promjene u kisiku poklopile s bilo kojim od tih masovnih izumiranja, što bi moglo biti povezano sa sadašnjošću, jer klimatske promjene i povećano ispuštanje hranjivih tvari smanjuju količinu kisika u našem današnjem oceanu.
"Ne radi se samo o gubitku kisika u modernom oceanu. Gubitak kisika važan je jer su organizmi koji sada žive prilagođeni visokom unosu kisika, ali ako imate malo kisika, postoje i mnogi organizmi koji se mogu prilagoditi. Svaka brza fluktuacija u bilo kojem smjeru imat će utjecaj", rekao je Jeremy Owens, izvanredni profesor na Odjelu za znanost o Zemlji, oceanu i atmosferi i koautor studije.
Izvor: Nature Geoscience