Geotermalna energija mogla bi spasiti planet od fosilnih goriva, a stručnjaci za geotermalnu energiju ju trenutno razvijaju; geolozi rame uz rame sa seizmolozima.
Jedan od najvećih centara za razvoj geotermalne energije nalazi se u dugačkom podzemnom tunelu nalik na rudnik. Podzemni laboratorij za geoenergiju Bedretto smješten je ispod doline u Ticinu, regiji u Švicarskoj tik uz talijansku granicu.
Znanstvenici tamo umjetnim putem izazivaju niz manjih podrhtavanja poznatih kao mikro-potresi, a zatim promatraju kako se ponašaju podzemne stijene. Ovakvi bi im eksperimenti trebali pomoći da pronađu način na koji bi obnovljivu termalnu energiju učinili sigurnom i ekonomski pristupačnom.
Geotermalna energija spada u čiste oblike energije. Njen izvor je toplina koja je preostala u otopljenim stijenama formiranim u zemljinoj unutrašnjosti prije nekoliko milijardi godina. Ta se toplina pokušava pretvoriti u električnu energiju koja bi bila dostupna svima.
Svjetsko energetsko vijeće slaže se da je geotermalna energija važan izvor energije za budućnost i pretpostavljaju da bi ona mogla zadovoljavati 8% svjetskih potreba za energijom. No danas doprinosi svega 0,3%, uglavnom zbog seizmičkog rizika, otegnute eksperimentalne faze i visokih troškova uvođenja.
Kada se prevaziđu trenutni nedostatci, geotermalna energija djeluje vrlo obećavajuće. Naš će planet vjerojatno osiguravati toplinu milijunima godina, a za razliku od solarne energije ili energije vjetra geotermalna se energija ne oslanja na promjenjive klimatske uvjete.
Najbolje uvjete za crpljenje geotermalne energije danas ima Island, gdje ona čini 80% ukupnog udjela u energetskim potrebama. S druge strane, u Švicarskoj koja nije vulkanski otok, znanstvenici se trebaju probijati vrlo duboko – čak 3000 metara u tvrdu kristalnu stijenu – kako bi došli do temperature od 100 Celzijevih stupnjeva. Za razliku od konvencionalnih geotermalnih sustava koji crpe toplinu iz poroznih stijena preko kojih prirodno protječe vruća voda, osmišljen je sustav koji propusnost stvara na umjetan način.
Za regije koje nisu seizmički aktivne koristi se pojačani geotermalni sustav (enhanced geothermal systems - EGS), poznat i kao „vruće stijene“. EGS djeluje tako da se u zemljine temelje dovodi voda pod velikim pritiskom, gdje zatim adsorbira toplinu s tih „vrućih stijena“ te se vraća kroz podzemne cijevi.
No, upravo je ova aktivnost odgovorna za podrhtavanja koja se mogu osjetiti na zemljinoj površini. Reputacija prvih eksperimenata s geotermalnom energijom naglo je pala 2006. godine kada se grad Basel tresao na 3.4 stupnja po Richteru zbog dovođenja vode pod pritiskom na dubini od 4,8 kilometara ispod grada. Iako nitko nije bio ozlijeđen, u mjesecima nakon prvog izazvanog potresa zabilježeno je više od 1 000 manjih podrhtavanja koja su spontano uslijedila, što je bilo dovoljno da uznemiri stanovništvo starog grada kojeg je u 14. stoljeću potres sravnao sa zemljom.
U Bedretto laboratoriju sada ubrzano istražuju tehnike kojima bi mogli sigurno upumpavati vodu pod pritiskom, bez osjetnih podrhtavanja na površini.
U studenom 2020. godine izveli su prve uspješne simulacije kojima su proizveli mrežu manjih pukotina u granitu dovodeći svega nekoliko desetaka kubičnih hladne vode. Ova je stimulacija uzrokovala i do 10 000 mikro-potresa, no srećom niti jedan se nije mogao osjetiti na površini što je veliki korak naprijed prema popularizaciji geotermalne energije.
Izvor: Wired