Znanstvenici sjećanja pretvorili iz negativnih u pozitivna
Kada su umjetno aktivirali krugove u mozgu, znanstvenici su negativna sjećanja pretvorili u pozitivna. Kod miševa su stvorili loša sjećanja na jednu prostoriju, a onda su ih pretvorili u dobra sjećanja, ili obratno, a da ih nikad više nisu vratili na to mjesto. Neuroni koji spremaju sjećanje na „mjesto“ su ponovno aktivirani u različitom emocionalnom okruženju, uz prilagođavanje asocijacije.
Primjenjivanje te tehnike na traumatska sjećanja ljudi se čini malo vjerojatno, ali njihov rad je rasvijetlio kako se točno emocionalna sjećanja stvaraju i mijenjaju. To istraživanje objavljeno je u časopisu Nature.
Inkrementalni napredak
„Emocija je usko povezana sa sjećanjima na prošle događaje i epizode, a ipak je „ valencija“ – emocionalna vrijednost sjećanja – ukrotiva“, rekao je jedan od autora, Susumu Tonegawa, s Riken-MIT Center for Neural Circuit Genetics in Massachusetts. Ponudio je primjere napada ili opuštenog odmora, zbog kojih biste se plašili određene ulice ili biste voljeli plažu.
Svi znamo da se takva emocionalna povezanost može promijeniti novim, suprotnim iskustvom. Na primjer, vaša se najdraža uspomena s plaže može promijeniti ako je zamijeni vijest o napadu morskog psa. Psiholozi već koriste takvu promjenjivost kako bi liječili traume kod žrtava ili ljudi koji pate od depresije pokušavajući zamijeniti negativna sjećanja pozitivnim.
Tim profesora Tonegawa je izdvojio neke od mreža u mozgu koje to omogućuju. Prije dvije godine su pokazali da mogu označiti stanice koje spremaju nova sjećanja povezana sa strahom u mozgu miševa i ponovno ih aktivirati kasnije kako bi uzrokovali osjećaj straha.
Zatim su 2013. godine označili sjećanje na određeno mjesto i kasnije ga ponovno aktivirali, pri čemu su miševima davali male električne šokove. To je stvorilo lažnu povezanost sa izvornim mjestom, a ona je bila praćena strahom. Sada su uspjeli zaista prebaciti emocionalni sadržaj na sjećanje praćeno strahom ili srećom, iz jedne krajnosti u drugu.
Ponovno povezivanje
Kod muških su miševa uzrokovali negativno iskustvo, koje se sastojalo od malih električnih šokova, u posebnoj sobi, a neuroni koji spremaju sjećanje označeni su „optogenetikom“. To je tehnika koja učinkovito postavlja prijelaz u tim neuronima, čime im dopušta da se voljno ponovno upale. Okidač koji se koristi za simulaciju je zraka plavog svjetla koja se u mozak šalje optičkim vlaknom.
Sljedećeg su dana kod miševa u drugoj prostoriji tako simulirali označene neurone i time učinkovito „ ponovno aktivirali“ izvorno sjećanje koje prati strah. Kada su miševima ponudili izbor između upaljenog ili isključenog plavog svjetla, odabrali su da bude isključeno. Međutim, kasnije su istraživači simulirali označene neurone dok su miševima omogućili izvor pozitivnih emocija (dali su im ženku za druženje), kako bi pokušali „prebaciti“ emocionalnu povezanost sa spremljenim sjećanjem. Sasvim očekivano, kada im je ponovno ponuđen isti izbor, miševi su sada željeli ostaviti plavo svjetlo upaljeno, jer je promijenjen izvorni trag sjećanja, a sada im se on sviđao.
Važno je napomenuti da su miševi bili manje uplašeni kada su ih istraživači vratili u izvornu prostoriju gdje nije bilo simulacija mozga nego nakon prvog kruga treninga. Sjećanje na to mjesto im se promijenilo na pozitivno. Cijeli proces je bio učinkovit i u drugom smjeru, što je istraživačima omogućilo da stvore odgovarajući prekid sa izvornog pozitivnog sjećanja na umjetno negativno sjećanje.
Postavljanjem optogenetskih prekidača u različite dijelove mozga, profesorov tim je također odredio da promjene sjećanja dolaze s prilagodbama u povezanosti između hipokampusa, koji sprema prostorne podatke, i amigdale, dijela mozga koji potiče emocionalne odgovore. Znanstvenici sada vjeruju da sjećanje na mjesto, spremljeno u moždane stanice hipokampusa, može „dozvati“ različite skupine neurona u amigdali, zbog čega se javljaju dobre ili loše emocije, a njihovi su eksperimenti prilagodili takvu umreženost, tako da je izvorno sjećanje proizvelo promijenjeni emocionalni odgovor.
„Promijenili smo način na koji miševi reagiraju na sjećanje, bez ikakvih lijekova“, rekao je dr. Roger Redondo, jedan od kolega profesora Tonegawa i autor studije. Važno je, dodao je, da se „to javlja bez da se miševe ikada vrati na prvobitno mjesto gdje je stvoreno sjećanje. Takvo se upravljanje odvija unutar mozga.“
O miševima i ljudima
Ipak, teško je znati je li umjetno prisjećanje, potaknuto zrakama plavog svjetla unutar miševog mozga, slično sjećanjima za kakve mi znamo. „Ne možemo pitati miša što misli“, komentirao je profesor Richard Morris, uvaženi istraživač sjećanja sa Sveučilišta Edinburgh koji nije sudjelovao u studiji. „Sve što možemo uraditi jeste pitati miša: „Ako upalim ovo svjetlo, hoćeš li se ponašati u skladu sa onime na što te to podsjeti?“. Profesor Tonegawa također ukazuje na nepromjenjivo ponašanje primijećeno u rezultatima. „Miš u svom ponašanju očito ispoljava posljedice sjećanja. Stoga, pretpostavljamo da miš ima osjećaj za sjećanje.“
Pod uvjetom da se njihovi pronalasci mogu izravno primijeniti na ljude, istraživači su ipak oprezni. „Pred nama je možda nekoliko godina rada, ali nikad ne znate“, rekao je Redondo. „Tehnologija napreduje sve brže i takvi se optogenetski alati razvijaju.“
Profesor Morris se složio da za to nema puno šanse, ali je rekao kako je svejedno bilo vrijedno. „Ljudi neće stajati u redu kako bismo im u mozak postavili vodiče svjetlosti i kako bismo ih obasjali plavim svjetlom. Ali, takvi rezultati će nam pomoći da razumijemo razmjer uključenih stanica kada se radi o promjeni sjećanja s lošeg na dobro, te da razumijemo radi li se o mijenjanju 50% stanica u amigdali, možda jedan posto stanica ili čak manje? Daje nam ideju razmjera problema. Mislim da je vrijedno, to je važno – da se odmaknemo od čisto bihevioralnog razumijevanja, ali da detaljnije razumijemo klinički zadatak pred sobom“.
Izvor: BBC