Trosatni lijek za fobiju i četverodnevna terapija za OPK
Psihoterapija nije ono što većina ljudi smatra brzim rješenjem. Od svojih ranih frojdovskih korijena poprimila je oblik 50 do 60-minutnih seansi koje su se ponavljale jednom do nekoliko puta tjedno tijekom razdoblja od nekoliko mjeseci ili čak godina. Za suvremenu kognitivno-bihevioralnu terapiju (KBT) tipično je 10 do 20 tjednih sesija. No, mora li biti tako?
"Tko nam je rekao da je jedna sesija od 50 minuta tjedno najbolji način da se pomogne ljudima da prebrode svoje probleme?" pita se Thomas Ollendick, ravnatelj odjela Child Study Center na Sveučilištu Virginia Tech.
Gotovo 20 godina Ollendick je testirao kraće, intenzivnije oblike KBT-a za anksiozne poremećaje u djetinjstvu i dobivao rezultate koji se podudaraju s onima sporijih verzija. Njegov centar često ima listu čekanja za tretmane koji uključuju četverodnevnu terapiju za opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) i trosatnu intervenciju za specifične fobije (poput straha od letenja, visine ili pasa). Diljem SAD-a i Europe počele su se širiti ovakve terapije kratkim tečajevima za anksiozne poremećaje, stvarajući novonastali pokret u psihologiji odraslih i djece.
Ideja je potekla od švedskog psihologa Larsa-Görana Östa, sada umirovljenog profesora na sveučilištu u Stockholmu. Prije nekih 40 godina Öst je stekao dojam da nije svim pacijentima s fobijom potrebno više tjedana terapije i odlučio ih je pitati žele li isprobati jednu, trosatnu sesiju. Prva osoba koja ga je uzela bila je 35-godišnja žena koja je imala arahnofobiju, strah od paukova.
"Živjela je udaljena pet sati pa je bila sretna što bismo je liječili u 'jednom potezu'", prisjeća se Öst. Kasnije je djelotvornost pristupa pokazao u kliničkom ispitivanju, iako su bile potrebne četiri godine da se regrutira 20 sudionika. "Ljudi sa specifičnom fobijom rijetko se prijavljuju za liječenje. Oni prilagođavaju svoj život, recimo, izbjegavajući pauke, ili misle da im se ne može pomoći", rekao je Öst, koji je nastavio raditi s timom u Bergenu u Norveškoj kako bi testirao intenzivnu terapiju OKP-a poznatu kao četverodnevni tretman. Početkom 2000-ih Ollendick je prilagođavao kratke terapije za adolescente i djecu.
Pojedinosti se razlikuju, ali brzi tretmani imaju neke zajedničke značajke. Općenito započinju "psihoedukacijom", u kojoj pacijenti uče o svom stanju i katastrofalnim mislima koje ga drže zaključanim. U Bergenu se to radi u maloj skupini. S djecom, lekcije mogu biti praktičnije i konkretnije - na primjer, Ollendick bi mogao pomoći djetetu koje se boji zmija da shvati zašto se ta stvorenja kreću jezivo, tako što će dijete ležati na podu i pokušati se kretati poput zmija.
Drugi dio obično uključuje "sprječavanje izloženosti i odgovora", u kojem se pacijenti postupno suočavaju sa svime što izaziva njihovu tjeskobu - možda kupovina, za agorafobike ili prljave ruke, za osobe s OKP-om. Uz podršku terapeuta, one to tolerirati i na takve stvari manje gledaju kao na prijetnju.
No koliko dobro funkcioniraju ti pristupi? Meta-analiza koju su proveli Öst i Ollendick iz 2017. pogledala je 23 randomizirane kontrolirane studije i otkrila da su "kratke, intenzivne ili koncentrirane" terapije za dječje anksiozne poremećaje usporedive sa standardnim KBT-om. S bržim terapijama, 54 posto pacijenata bilo je bolje odmah nakon liječenja, a to je poraslo na 64 posto nakon praćenja - vjerojatno zato što su nastavili vježbati i primjenjivati naučeno. Uz standardnu terapiju, 57 posto je bilo bolje nakon posljednje sesije, a 63 posto nakon praćenja. Čini se da ozbiljnost simptoma i je li pacijent uzimao lijekove protiv anksioznosti nisu utjecali na ishode.
Očigledna prednost brze terapije je ta što ubrzava olakšanje. Na primjer, djeca s paničnim poremećajem mogu odbiti napustiti dom iz straha da im to ne izazove epizodu nedostatka daha, lupanje srca i mučninu. "Počinju izbjegavati mjesta poput trgovačkog centra, filmova, školskog plesa", kaže dječja psihologinja Donna Pincus sa Sveučilišta Boston, koja je razvila osmodnevno liječenje poremećaja kao alternativu tromjesečnom KBT-u.
Omogućivanje šire dostupnosti ovih kraćih terapija moglo bi pomoći u rješavanju tužne činjenice da samo oko trećine pacijenata s anksioznim poremećajima dobije bilo kakvu vrstu liječenja. Terapija koja bi trajala tjedan dana mogla bi se završiti tijekom školskog ili radnog odmora, a mogli bi se liječiti i oni pacijenti koji žive daleko od grada.
Izvor: Scientific American